Ja ne volim da govorim o ratu a čini mi se da ne prođe niti jedan dan a da ga ne
pomenem. Pokušavala sam se suzdržati od toga da ovdje napišem nešto o sjećanju na početak rata, o tom 6 Aprilu 1992 godine iz poštovanja prema djeci koja nikada nisu
dočekala da vide internet. I mnogo šta drugo...
No
kada sam pročitala tekst mog Profesora i vidjela jedan status čovjeka čije snimljeno ranjavanje i danas nakon dvadeset i
dvije godine jednako potresa, shvatila sam koliko je važno da govorimo i pišemo
jer će riječi ostati da svjedoče i kad nas ne bude. I da opominju.
Bilo
mi je trinaest godina tog 6 Aprila 1992 godine i stajala sam na balkonu očiju
punih suza, ne jer sam čula pucanje na ljude okupljene pred Skupštinom, već iz
bijesa jer me tata nije želio povesti sa sobom već je otišao sa sinom naših prvih komšija, V, dečkom tek nešto starijim od mene, kojeg je moj tata baš
volio a ja malo simpatisala i mrzila to što ga moj tata voli a ja simpatišem.
Balkon
je okrenut prema Jevrejskom groblju i dok sam ja tako plakala jer mi nisu
dozvolili da budem pred Skupštinom, Grad, koji je slavio oslobođenje od
fašizma, postajao je najveći savemeni miks koncentracionog logora i panaoptikuma. Pogled, zbog koga će svako, osećajući na sebi težinu nečije volje, na kraju krajeva doći do toga da će nadzirati samog sebe, da će početi da pazi na samog sebe i protiv samog sebe( M.Fuko)
Jevrejsko groblje je bilo mjesto odakle nas je po modelu ja vidim a ti mene ne,
svakodnevno, naredne četiri godine, gledalo
nekoliko pari očiju preko snajpera i poigravalo se s našim životom kao na nekoj
primitivnoj video igrici. Mora da smo im bili simpatični kad nas nisu nikada
pogodili ni u glavu ni u srce, već su gađali okolo. Možda smo ih kao neke Aske vraški zabavljali : Moja sestra od sedam godina sa lambada suknjom na glavi kao fol kosa joj, ogleda se u staklu vrata balkona dok ona nisu zamjenjena folijom i pleše kao Tajči, ja koja svakodnevno vježbam i slikam, moja mama koja pravi kafu od leće i tata koji nam uz kandilo čita knjige da ne mi ne oštetimo vid.
Tog 6
Aprila kuća je puna gostiju kao da nešto slavimo, sve komšije su tu i svi jedu
i piju kao da znaju da će ubrzo nestati svega. I kao da se sluti nešto strašno
komšije otvaraju regale i iznose skupa pića što su se kupovala u free
shopovima, piju i nazdravljaju kao da ih sam Bernard Rieux prepričao u Sartrovoj Kugi, toj zgusnutoj slici nadolazeće smrti. Malo mi je čudno što mi je kuća puna komšiluka jer moji
roditelji su održavali korektne ali ne i pretjerano bliske odnose sa komšilukom
a sad kao da se svi poznajemo godinama i dijelimo neke vrlo intimne trenutke
nekog početka, koji eto danas nakon dvadeset dvije godine mogu nazvati
istorijskim. Tv grmi iz svakog stana. Ako neko od djece progovori utišavaju ga
pogledima. Govori se o smrtima dvije žene. Na travnjaku ispred hotela Holiday
inn ljudi leže. Ja sa svojih trinaest godina ne osjećam ni strah ni tugu još
uvijek, već mislim da li bih trebalo da učim fiziku za sutra i nekako se potajno
nadam da će ovo potrajati da ne bih morala odgovarati.
Mama
krši ruke i spominje tatu koji je tamo pred Skupštinom a komšinica Z, mama onog
V, plače i ponavlja kako nisu trebali otići i još svašta nešto što ja tada ne
bih trebalo da čujem. Onda je tata došao i rekao mami da spremi par stvari ako
budemo trebali negdje ići a sad gdje to niko ne zna. U tom trenutku visila je
odluka u Podrum ili u Svijet.
A onda
je mama otišla da umijesi pogaču i tako je polako počinjala era miješenja hljeba
i vratila se iz kuhinje vičući ko mi je popio mlijeko za tijesto i kako sam to
bila ja, debela djevojčica od trinaest godina koja mete po kuhinji šta god se
ostavi, ona je nastavila da me ruži a onda se, neočekivano za nju, rasplakala.
Prije toga sam je vidjela možda tek dva puta da plače, jednom kada joj je umro
otac a drugi put kada sam ja u prvom razredu dobila prve tri loše ocjene. A ja
sam se osjećala grozno kao da je sva glad naše porodice narednih sati moja
krivica. Onda je mama otišla do komšinice i pozajmila šolju mlijeka i napravila
pogaču.
Negdje
predveče pokucala je na vrata mama jedne moje školske kolegice koju sam jedva
poznavala. Počela je brzo i nepovezano govoriti kako bi trebalo da idemo iz Sarajeva,
njen otac je penzionisani general JNA i ima informacije da bi se trebalo
skloniti. Drobila je drobila na vratima poput kakve vještice a kad je završila
mama i tata su se smijali prisjećajući se kako ih je ta ista žena kada su
upisivali moju sestru u školu pitala šta su kupili učiteljici a tata joj rekao
kako smo mi spremili kovertu, naravno šaleći se, a ona je ostala razgoračenih
očiju jer u to vrijeme niko nije "nosao" koverte a na onog ko jeste gledalo se
kao na endemičnu vrstu krokodila. Danas
mi je jasno da je žena bila ne samo dobro informisana već i super vidovita.
Zaspali
smo siti a ja sretna jer sutra neću ići u školu i neću odgovarati fiziku.
Zaklela sam se sebi da ću smršati i da nikad više neću popiti mlijeko niti bilo
šta drugo a da je ne pitam. Mlijeka više nije ni bilo.
Tu noć
mama i tata su pušili i razgovarali dugo u noć u kojoj su već odjekivali
rafali. Negdje pred prvi san čula sam kako je mama rekla da ne može ostaviti
svoju majku,moju nanu i otići a onda je tata zaključio da je najbolje da smo
skupa i da će sve ovo trajati par
mjeseci te će vojska napraviti red. To je bila odluka o našem putovanju. U
Podrum, dakle. Ništa Svijet.
Večeras
sam bila kod svojih na ručku kad sam
ušla u haustor zapahnuo me je miris
vlage iz podruma koji će ubrzo postati moj drugi dom. Obožavala sam živjeti u podrumu, spavati na
betonskom koritu pokrivenom šperom, družiti se sa djecom iz komšiluka koja su svakim danom
odlazila dok nismo ostale samo nas dvije, moja sestra i ja i komšinica A,
obožavala sam kartati sa onim malo starijima i ponekad bih čak progovorila i sa
komšijom V. Kad bi se manje pucalo selili bi se u napušteni prizemni stan i
tamo živjeli kao neka čudna kolonija. Dok je još bilo struje starci su gledali
TV a mi smo premetali po stvarima odbjeglog komšije, rezerviste, pazeći da sve
vratimo na mjesto da se čovjek ne naljuti kad se vrati a on nas je možda već
tada gledao iza nišana sa Jevrjeskog groblja i pucao tako da nas ne
ubije. Ili je možda tek bio loš strijelac.
A onda
je postalo mnogo manje zabavno. Otišli su nam J i B sa petog, otišle su moje
najbolje drugarice, sve do jedne, mama i tata su kopnili.
Stalajala
sam večeras pred tim podrumom držeći za ruke svoje dvije kćeri i jeza me
prolazila od pomisli kako je bilo donijeti odluku i ostati u Gradu sa dvoje
djece, i kako je bilo živjeti s tom odlukom kad više nije bilo ni mlijeka ni
hljeba, kako je bilo pratiti ih u ratne škole
pod kišom snajpera i granata i gledati ih kao rastu u memlu.
Kažem
da ne volim da pričam o ratu a i kada pričam sjećam se duhovih trenutaka.
Ipak
prije dvije godine na jednoj farmi u Danskoj gdje je dom Odin teatra, vidjela
sam predstavu The Great Cities under the Moon, posvećenu
razorenim gradovima svijeta nastalu po motivima Brehtove Majke Hrabrosti i zatekla samu sebe kako grcam u suzama . Glumci su nosili stilski
različite maske i svako od njih je imao predmet koji je simbolizirao dijete.
Bila je jedna scena smrti djece. I čini mi se da sam tada tek, devetnaest
godina kasnije, prvi put doživjela emotivni klistir. Nekoliko mjeseci kasnije
zajedno sa Udruženjem roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva napravila sam
izložbu predmeta ubijene djece koji će nadam se, jednom biti pohranjeni u
muzeju ili memorijalnoj sobi u našem gradu. Ne da podsjećaju na smrt već da
svjedoče i opominju. Da zaštite našu djecu i djecu naše djece od budućnosti Jer o ratu se
lako priča jer te to spašava da ne poludiš od gomile sjećanja i teško šuti kada ostaneš sam s njima.
Ovo je dakle parče moje priče. Druga parčad odrastanja u ratu su mnogo više zanimljiva. Na primjer priča o tome kako smo osnovali pozorište u haustoru PUH i pravili dječije predstave gdje je ulaznica bila uštipak ili palačinka. O tome kako su se razmjenjivali lunch paketi kao danas Panini sličice. Ili kako sam svoje prve radove slikala na poklopcima kutija vijetnamskog keksa kada sam potrošila grafičke papire koji ostali iza moje rodice, učenice Umjetničke škole, koja je otišla u Istanbul i koje mi je njena mama, moja tetka, poklonila kao i većinu njezine gardarobe, drhtave brade i nepokolebljiva praktičnog osmijeha. Zbog nje sam čini mi se i sama razvila ljubav prema slikarstvu i kasnije upisala Umjetničku školu. I kako smo sestra i ja redovno išle u Narodno pozorište, ona na balet a ja na glumu i kako je to možda vrhunac apsurda. O tome kako sam se s jeseni 1993 godine prvi put ozbiljno zaljubila u jednog dečka koji je bio nakon ranjavanja na liniji na Stupu poluslijep, a kojeg sam upoznala u bolnici na odjelu traumatologije i kako sam flipnula kada je odgovorio na moje pitanje vidiš li me sa riječima ja sve što je lijepo vidim. I kako sam mu nakon što je izmješten iz Sarajeva slala duga i melodramatična pisma nadajući se da mu ih tamo negdje neko čita. I o tome kako sam bježala roditeljima da odem u pozorište i na koncerte demo grupa, sa rajom iz srednje škole. Jednom je pala granata tik pred Slogu i zaključali su vrata da gomila djece sa koncerta ne izađe van jer se očekivala i druga, a ja sam se probila do vrata i lupala moleći da me puste jer će mi se roditelji zabrinuti a cijela hrpa čupavih cool frajera mi je pjevala knock knock on the heaven's door i ja sam se osjećala kao naj frik opkoljenog grada. I kako sam imala druga koji je igrao igru živimo u Parizu a ne u Sarajevu i svaki put kada bi odlazili u pozorište rekao bi mi : Lijepo se obuci nema veze što ćemo morati da trčimo niz Veliki park. Taj dečko je sada u Londonu i užasno mi nedostaje baš kao i kosmopolitizam i energija ratnog Sarajeva kojih danas nema. Suptnacu suštine, kako profesor Sadudin Musabegović naziva građane Grada, nisu uspjeli uništiti. Zadržali su se na supstanci forme.
To je sve mozaik odrastanja u opkoljenom gradu pod očima iza nišana i topova. No priča koju sam potisnula i koje sam se sjetila jučer dok sam listala svoje ratne dnevnike posebno me je potresla. Naime, moja mama je prije rata radila u spoljnoj trgovini jednog jugoslovenskog giganta i imala je punu ladicu vizit kartica. Danima sam u ratu, na svom krnjem engleskom pisala pisma adresirana na njene poslovne partnere diljem svijeta, od Kaira do Poljske, moleći ih da nam pošalju garantno pismo kako bi mogli izaći iz Grada. Ljude koji su odlazili molila sam da ih pošalju kada se dokopaju slobode. Vjerovatno bi ih samo bacali. Spomenula sam to
Terry Georgu na radionici Talent kampusa, reditelju filma Hotel Ruanda, gdje ima slična scena, ključna u cijelom filmu, kada zatočenici čini mi se iz Tutsi plemena iz hotela u kojem su opkoljeni od strane Hutua, pozivaju prijatelje i poznanike iz ostatka svijeta da ih spase.
Nakon što sam postala majka počela sam sumanuto da apliciram za poslove po cijelom svijetu i za one za koje sam kompetentna i za one van mojih vještina. Noćima i noćima namaštavam različite motivacije za popratna pisma i osjećam se jednako kao kada sam pisala pisma strancima u ratu moleći ih da nas nekako izbave. A najradije bih napisala : O
drasla sam u ratnom Sarajevu. Mislila sam da se ne plašim. Sad imam djecu i umirem od straha. Molim vas primite me.
