Proteklih
desetak ili nešto više godina radila sam
mnogo različitih poslova i kretala se u različitim poljima od glumačke
pedagogije, teorije i prakse, Art terapije, TV- a, potom slikarstva a u skorije
vrijeme, evo i pisanja. Ono što me oduševljava u tom "šetanju" ili bolje reći "skakutanju" po
različitim ali ne i sasvim suprotnim kosmosima je upravo iskustvo koje mi
svaki od pojedinačnih projekata donosi. A iskustvo je uvijek vezano za ljude.
Kada bih trebalo da izdvojim iskustvo koje
smatram jednim od najdragocjenijih, pored mog rada na Akademiji, izdvojila bih osam godina
rada sa mladima i djecom u Sos Kinedorf Hermann Gmainer društvenom centru.
Bilo
mi je dvadeset pet godina i sasvim slučajno sam počela da radim kao nastavnica
glume u centru koji se nalazio pored tada srušene sportske
dvorane na Alipašinom polju gdje su se skupljali narkomani i u blizini jednog,
hm, ugostiteljskog objekta gdje se dilala droga. Bilo je to vrijeme u kojem još
uvijek nismo imali mobitele, tržne centre, društvene mreže. Rat je nekako tek
bio minuo i moji prvi učenici su bili djeca iz različitih sredina, sa različitim
porodičnim pričama i potpuno raličitim očekivanjima. No, sva ta djeca bila su posebna.
Jer su me naučili o tome koliko su teatar, gluma i umjetnost uopće, moćni. Oni su bili ti koji su birali Šekspira umjesto
turbo folka i ispraznih sapunjara. Oni su učinili da shvatim koliko je biti
pedagog umjetnosti veliko i značajno.
Danas
su stariji od mene kada sam im predavala. I danas su uglavnom svi diplomirani
nešto i ono što je mnogo značajnije, ljudi zbog kojih nisam nikada izgubila
vjeru da ovdje nije sve nepovratno
izgubljeno.
Amina
Hamzić je došla na moju sekciju u osmom razredu osnovne škole i svojim urođenim
osjećanjem za liderstvo postala ljepak
čitave grupe. Bila je jedna od onih učenica koje uvijek premaše očekivanja.
Vremenom je postala moja desna ruka. Kada bi probe i časovi propadali zbog izostanaka,
znala je okupiti ostale učenike i svojim neprikosnovenim autoritetom ali i
šarmom, motivisati ih da završimo predstavu. Na našem posljednjem zajedničkom
projektu pred njen odlazak na studij, mjuziklu Chicago gdje je igrala Roxie
Hart, asistirala je briljantnim profesoricama plesa Dini i Lindi u radu na koreografijama. Uživo, bez matrice je otpjevala sve numere
Roxie Hart.
Srele
smo se nekoliko godina kasnije na magistraskom studiju. Dok sam se ja mučila sa
razumjevanjem Deride, Hajdegera, Marlo Pontija i Lakana, ona je ulazila u lična
tumačenja istih. Nikada mi nije bilo jasno kako neko tako mlad može tako zrelo
i suvereno misliti. Danju studentica na
dva odsjeka Komparativne književnosti i Historije umjetnosti, noću se
pretvarala u jazz pjevačicu o kojoj se u publici šaputalo „Ko je ova žena??“.
Kada
sam pripremala izložbu „Predmeta djece ubijene tokom opsade Sarajeva 1992-1995“,
pozvala sam je da bude kustosica zajedno sa kolegicom Elmom Hoždić. Tekst koji
su napisale njih dvije, eminentni novinari koji su izvještavali o izložbi iz
svih krajeva Europe i svijeta, nazvali su „kolosalnim
i nespojivim sa nihovim godinama.“ Sa druge strane bile su tople sagovornice roditeljima koji su donirali
predmete i njihova velika podršaka tokom rada na projektu.
Aminu
tek nešto malo dijeli od duple magistrice. Sa druge strane sa svojim bendom
priprema singlicu koju ćemo uskoro imati priliku ćuti. Pred njom su uzbudljivi
muzički i tetarski projekti o kojima još ne želi govoriti. Zajedno sa Elmom Hodžić idejni je tvorac
ideje memorijalne spomen sobe ubijene
djece Sarajeva “Bijela soba“ za koji još uvijek tražimo prostor. Radi
kao kustosica u galeriji „Srebrenica“.
Sa
druge strane Amina je sasvim obična djevojka. Pristupačna, duhovita, ljubazna i
odana. I još uvijek je jedna od prvih osoba na koje pomislim kada razmišljam o
svojim suradnicima.
Amina
je predstavnik generacije mladih ljudi
koja vjeruje da se može uspjeti zahvaljujući vrijednom i posvećenom radu te
visoko postavljenim cijevima. Ona
apsolutno demantira klišeirani stav velikog broja mladih ljudi da je danas jedino važno imati dobre veze i
uticajne roditelje. Da je važnije nešto
drugo od rada na sebi.
Kako je Marlboro Classic inspirisan američkom kulturom gdje se vrijednim i
ambicioznim ljudima otvara čitav kosmos podrške i mogućnosti, izabrala sam baš
Aminu da bude model.
Kolekcija
koju Amina nosi je prošlogodišnja jer MCS više neće imati žensku kolekciju.
Stoga, ne dozvolite si da nakon subotnje kafice ne skoknete do Marlbora. A sad upoznajte Aminu...
PO ČEMU
PAMTIŠ SVOJE DJETINJSTVO?
Svoje
djetinjstvo pamtim po slobodi. Iskustvo svijeta je, za mene, dosezalo samo do
kraja moje ulice, no ono je u mojim očima bilo nepregledno i nedokučivo. Mislim
da se nikad nisam osjećala tako bezbrižnom i sretnom.
ŠTA
SI ŽELJELA BITI KADA PORASTEŠ?
S
obzirom na crtiće koje sam gledala i slikovnice koje sam čitala, kao mala sam
željela biti princeza, stjuardesa i vatrogasac.
ČEGA
SI SE PLAŠILA KAO MALA?
A DANAS?
Danas se plašim rata. Nekada su se ljudi borili prsa u prsa, fizički nadjačavali jedni druge, te su brutalni prizori raskomadanih ljudskih tjelesa pretpostavljali hrabrost pojedinca. Danas rat implicira sasvim nova značenja. On je sveden na objektiv snajpera, na fizičko odsustvo, stoga se brutalni prizori dešavaju daleko od počinioca. Moji strahovi prožeti su upravo takvim prizorima, u odstustvu počinioca, ja ih nosim sa sobom kao dio intuitivnog iskustva rata.
KAKO
SE NOSIŠ SA STRAHOVIMA?
Moje
direktno suočavanje sa vlastitim strahovima dogodilo se kroz umjetnost. Izložba
Predmeti ubijene djece u opkoljenom
Sarajevu 1992.-1995., čiji sam bila kustos, kao i galerija 11/07/95 u kojoj trenutno radim,
natjerali su me da temi rata u Bosni i Hercegovini pristupim razumno i sa
argumentima. Razgovori sa žrtvama, naučna pojašnjenja pojedinih događaja, kao i
umjetnički pristup temi rata, podstakli su me da preispitam sebe.
HISTORIJA
UMJETNOSTI I KNJIŽEVNOST? ŠTA TE PROVOCIRA NA TOM POLJU?
Posljednjih
godina studiranja, u mojoj glavi se iskristalisala tema koja je objedinjavala
obe studijske grupe, a koja mi je bila veoma bliska prema svojoj suštini. To je
pojam Drugosti, odnosno kreiranja dijametralno suprotnih pozicija centra i
margine kroz ideologiju, umjetnost, nauku, politiku i drugo. To je veoma
zahtjevna i opširna tema kojoj sam se posvetila kroz oba magistarska rada, gdje
sam na jedinstven način povezala književnu terminologiju sa umjetničkim
djelima.
GLUMA!
Gluma
je još jedna moja strast kojoj pristupam u amaterskom smislu. Imala sam priliku
da surađujem sa mnogim glumcima i rediteljima, te sam učestvovala u realizaciji
nekoliko predstava amaterskog pozorišta SOS Kinderdorf.
PJEVANJE!
Za
razliku od glume sa kojom nikada nisam načisto da li je u potpunosti razumijem
ili je uopšte ne razumijem, muzika je onaj vid umjetnosti koji mi uliva
nepogriješivu sigurnost. Pjevanje je poziv kojem se želim posebno posvetiti u
budućnosti. Posebno me inspirišu oni umjetnici kod kojih je sadržaj i forma
izvođenja u međusobnom balansu. Pretjerani virtuozitet koji se pretpostavi
suštini, u meni ne budi nikakvu emociju. Iz tog razloga, pripadam onoj vrsti
muzičara koji se pronalaze u svim muzičkim žanrovima, u čijim pojedinostima
prepoznaju ljepotu ekspresije. No, da budem posve iskrena, poseban senzibilitet
gajim prema jazzu.
KAKO
SE VIDIŠ U BUDUĆNOSTI?
Trudim
se da nemam prevelikih očekivanja od budućnosti, ali želim ostati ambiciozna. Sve
što sada radim jesu početnički koraci ka budućnosti u kojoj bih voljela vidjeti
Aminu zdravu, zaljubljenu i uspješnu na nekoliko umjetničkih polja.
MLADI
U BIH!
Smatram
da situacija nikad nije bila gora po mlade u Bosni i Hercegovini. Uspjeti i
istrajati u zemlji kakva je naša, zaista je težak i važan izazov za mlade. Izlaz
pronalazim u edukaciji, te duhovnoj nadgradnji.
Čitajte slušajući
Buika - La Bohemia [Charles Aznavour cover] ► amkh
A uskoro ćemo slušati i Aminu...
A uskoro ćemo slušati i Aminu...
Nema komentara:
Objavi komentar