Prvi je septembar i za
nas poseban dan. Moja mala velika djevojčica kreće u školu. Prvačić. Vjerovatno
ću se probuditi s podočnjacima i malo plakati da me ona ne vidi a onda ću je
probuditi, obuči joj kariranu suknjicu, bijele čarapice i lakovane cipelice jer
kod nas je cijelo djetinstvo kao iz knjige “Djetinsvo kakvo treba biti”. Dok se
budemo vozili prema školi slušaćemo Dubiozu ili Severinu i pjevati a meni će se
vjerovatno vrtiti onaj uvijek savršeno montirani slide show u glavi od momenta
kada sam se probudila iz narkoze i na
krevetu pored sebe vidjela dva ogromna bademasta tamna oka kako me gledaju iz
sičušnog zavežljaja nalik na Babušku, I kako sam pomislila “neka ti je cijeli
svijet malen najljepše moje”. I onda će se nizati sve naše temperature, sve
sreće zbog prvog koraka, prve riječi, prve linije crteža, rođendani, predstave…
Prvo je dijete kao neki savršeni životni projekat, neko čudo koje si cijeli
život čekao i sve što učiniš nije dovoljno dobro za njega. Samu zvijezdu da
skineš s neba bila bi tog čuda nedostojna. Drugo ili treće po redu uživa u
istoj enormnoj ljubavi ali na nju si spreman, ne oduzima ti dah, ne odsjeca
noge, ne guši te u grlu… Prosto znaš tako se voli dijete.
Otkako sam rodila
Prvačića kao da je sve oko mene pojelo po parče onog Alisinog kolača. Jedan dio svijeta se smanjio
do neporepoznatljivosti a drugi toliko narastao da me užasava. Užasava me
odrastanje po parkovima koji se dijele sa lutalicama, užasava me to što ovdje
nema niti jednog dječijeg muzeja, što nema akvarijuma, botaničkog vrta, što su
automobili posvuda što su trotoari previsoki i preuski i što su kolica sa bebom
gotovo uvijek pod nekim auspuhom. Užasava me i svijet pun ubica i manijaka,
ozonse rupe, E faktori na bombonama… I znam da je ne mogu od svega zaštiti.
Pomalo me i užasava to što će sad morati pisati zadaće, što će sjediti u klupi
i gledati u prozor možda želeći da ide
vani da kopa zemlju i zamotava je u lišće praveći lutkama sarmice. Što će je
neki nepoznati ljudi ponekad naružiti jer ne može prestati brbljati sa
drugaricom iz klupe ili će je neki nevaljali dječak udariti a ona mu neće znati
vratiti mada sam joj sto puta rekla, neka mi oproste sve pedagogije svijeta, ne
daj na sebe nikome i nikada. A zapravo me samo užasava to što prvi dan škole je kraj našeg bebovanja i početak njene
samostalnosti. Prvi korak na velikom putu koji vodi do trenutka kada joj možda
više neću trebati.
Prvi je septembar i ona
će držati čvrsto moju ruku sve dok ih učiteljica ne poreda u vrstu a mene će
trenutak kada njena ruka isklizne iz moje zaboljeti više nego nju I dok bude
ulazila u školu
roniću gorke suze kao prije par godina kada sam je odvela u vrtić i iz žbunja
posmatrala kako sama stoji u parku podalje od druge djece zaklinjući se da je
to prvi i posljednji dan kada sam je pustila od sebe. Naravno već sutra i
sljedećih godina obožavala je vrtić, imala hrpu prijatelja i jednako je obožavala svoje vaspitačice i
učiteljice. Kao što će već drugi septembar biti mnogo manje patetičan od prvog.
Ali danas ću dozvoliti sebi da plačem i da se radujem u isto vrijeme. I da
šapućem za njom, opet neka me poljube u dupe svi autori superprodavanih
bestselera o pravilnom ( i dosljednom) odgoju, “ako ti se ne piše zadaća ne moraš, ako budeš kihala i šmrcala
ostaćeš kući pa čak i kad osvane maglovito novembarsko jutro i tada ćeš ostati,
nema veze ako ne budeš uvijek baš odlična premda znam da ćeš biti“. I naravno
znam da ništa od ovog neće biti tako. Obećavam, tvoja će mama uvijek biti tu za tebe i potrudiće se da od ovog ružnog svijeta dobiješ najbolje
parče. A vi drage moje ostavite sve i
uzmite ih u krilo, jer vrijeme tako neumoljivo brzo prođe.
