Prvačić

Prvi je septembar i za nas poseban dan. Moja mala velika djevojčica kreće u školu. Prvačić. Vjerovatno ću se probuditi s podočnjacima i malo plakati da me ona ne vidi a onda ću je probuditi, obuči joj kariranu suknjicu, bijele čarapice i lakovane cipelice jer kod nas je cijelo djetinstvo kao iz knjige “Djetinsvo kakvo treba biti”. Dok se budemo vozili prema školi slušaćemo Dubiozu ili Severinu i pjevati a meni će se vjerovatno vrtiti onaj uvijek savršeno montirani slide show u glavi od momenta kada sam  se probudila iz narkoze i na krevetu pored sebe vidjela dva ogromna bademasta tamna oka kako me gledaju iz sičušnog zavežljaja nalik na Babušku, I kako sam pomislila “neka ti je cijeli svijet malen najljepše moje”. I onda će se nizati sve naše temperature, sve sreće zbog prvog koraka, prve riječi, prve linije crteža, rođendani, predstave… Prvo je dijete kao neki savršeni životni projekat, neko čudo koje si cijeli život čekao i sve što učiniš nije dovoljno dobro za njega. Samu zvijezdu da skineš s neba bila bi tog čuda nedostojna. Drugo ili treće po redu uživa u istoj enormnoj ljubavi ali na nju si spreman, ne oduzima ti dah, ne odsjeca noge, ne guši te u grlu… Prosto znaš tako se voli dijete.

 

 

Otkako sam rodila Prvačića kao da je sve oko mene pojelo po parče onog  Alisinog kolača. Jedan dio svijeta se smanjio do neporepoznatljivosti a drugi toliko narastao da me užasava. Užasava me odrastanje po parkovima koji se dijele sa lutalicama, užasava me to što ovdje nema niti jednog dječijeg muzeja, što nema akvarijuma, botaničkog vrta, što su automobili posvuda što su trotoari previsoki i preuski i što su kolica sa bebom gotovo uvijek pod nekim auspuhom. Užasava me i svijet pun ubica i manijaka, ozonse rupe, E faktori na bombonama… I znam da je ne mogu od svega zaštiti. Pomalo me i užasava to što će sad morati pisati zadaće, što će sjediti u klupi i gledati u prozor  možda želeći da ide vani da kopa zemlju i zamotava je u lišće praveći lutkama sarmice. Što će je neki nepoznati ljudi ponekad naružiti jer ne može prestati brbljati sa drugaricom iz klupe ili će je neki nevaljali dječak udariti a ona mu neće znati vratiti mada sam joj sto puta rekla, neka mi oproste sve pedagogije svijeta, ne daj na sebe nikome i nikada. A zapravo me samo užasava to što prvi dan škole  je kraj našeg bebovanja i početak njene samostalnosti. Prvi korak na velikom putu koji vodi do trenutka kada joj možda više neću trebati.

Prvi je septembar i ona će držati čvrsto moju ruku sve dok ih učiteljica ne poreda u vrstu a mene će trenutak kada njena ruka isklizne iz moje zaboljeti više nego nju I dok bude ulazila u školu roniću gorke suze kao prije par godina kada sam je odvela u vrtić i iz žbunja posmatrala kako sama stoji u parku podalje od druge djece zaklinjući se da je to prvi i posljednji dan kada sam je pustila od sebe. Naravno već sutra i sljedećih godina obožavala je vrtić, imala hrpu prijatelja i  jednako je obožavala svoje vaspitačice i učiteljice. Kao što će već drugi septembar biti mnogo manje patetičan od prvog. Ali danas ću dozvoliti sebi da plačem i da se radujem u isto vrijeme. I da šapućem za njom, opet neka me poljube u dupe svi autori superprodavanih bestselera o pravilnom ( i dosljednom) odgoju, “ako ti se ne piše zadaća ne moraš, ako budeš kihala i šmrcala ostaćeš kući pa čak i kad osvane maglovito novembarsko jutro i tada ćeš ostati, nema veze ako ne budeš uvijek baš odlična premda znam da ćeš biti“. I naravno znam da ništa od ovog neće biti tako. Obećavam,  tvoja će mama uvijek biti tu za tebe i  potrudiće se da  od ovog ružnog svijeta dobiješ najbolje parče.  A vi drage moje ostavite sve i uzmite ih u krilo, jer vrijeme tako neumoljivo brzo prođe.