Kako je umro Mali Princ

Jedan od romana koji nikada nisam uspjela pročitati do kraja je Lolita Vladimira Nabokova. Svaki put kada pisac dolazi u motivacijski okvir penetriranja odraslog muškarca u djevojčicu, meni se povraćalo. Način na koji se romantizira pedofilija sjećanjem na prvu ljubav( ona je umrla od tifusa, a on ju nikad nije zaboravio. Od tada je razvio čudnu sklonost da ga privlače rano sazrele djevojčice pretpubertetske dobi - koje naziva "nimfice") uvijek sam smatrala krajnje bolesnim. Jednu drugu knjigu sam uspjela pročitati do kraja iako grcajući u suzama. Lovac na zmajeve. Provarila sam i Sada ali scena u kojoj se u jednoj uličici grupno siluje dječak od strane njegovih vršnjaka dok njegov drug to posmatra i  kasnije piše o tome, potresla me jednako kao što me svaki put potrese kad Medeja pobije djecu, možda čak i više. Nimalo slučajno, a roman je baziran na istinitom događaju, grupa dječaka silovatelja postaju talibanske vođe koje vrše masovne egzekucije u Avganistanu, kamenuju žene i podvode dječake iz sirotišta na noćna orgijanja.

Govorim o knjigama jer vjerujem da je u njima sve zapisano. I čitam ih svojoj djeci bjesomučno. Sinoć joj čitam Malor Princa

Zbilja, na planeti malog princa bilo je, kao i na svim drugim planetama,dobrog bilja i korova. Prema tome, i sjemena dobrog bilja, a i sjemena lošeg korova. Ali sjeme je nevidljivo. Ono spava skriveno u zemlji sve dok mu ne padne na pamet da se probudi. Tada se ono isteže i tjera najprije plašljivo prema suncu jedan čarobni mali bezazleni izdanak. Ako je u pitanju izdanak rotkvice ili ruže, možemo ga slobodno pustiti da raste. Ali ako je u pitanju korov, moramo ga odmah iščupati, čim ga prepoznamo. Na planeti malog princa bilo je strašnog sjemenja... to je bilo sjemenje baobaba. Tlo na njegovoj planeti bilo ga je prepuno.A ako baobaba ne iščupamo na vrijeme, nikada ga se ne možemo osloboditi.

Ona spava, uz kapak joj kao surma podvučena linija trepavica a ja je gledam i mislim na Mahira. Jeste li u ovih nekoliko dana, vi koji pokušavate civilizirano sagledati sve uglove kruga, čuti druge strane, vi, koji osuđujete linč a ne zločince, zamislili svoje dijete vezano za radijator, poniženo, isprebijano?... Jeste li ga zamislili kako kradom odlazi u toalet i krije krvave tragove zločina?. Jeste li ga zamislili kako zuri u plafon paralizirano od straha, stida, nemoći?...Možete li ga vidjeti kako rasute lobanje leži u krvi na pločniku?. Dok se tovarite po tastauri i pijuckate vino i ovo vas sve jednako uzbuđuje kao smog u Sarajevu ili utakmica Željo- Sarajevo, jedna žena se raspada od bolova nad istom tastaurom čitajući civilizirano malograđansko promatranje svih uglova zločina koji joj je ubio jedino djete. Ono što me paralizira u Sarajevu posljednjih godina je  potmuljena saradnja sa zločincima artikulisana u tom demonskom „Ali“...“Ali ima tu“. „Ali ne vjerujem baš, Ali ima tu još“ ... „Ali koji kurac je stajala na pješačkom prelazu kad je baš on isprobavao svoju novu zvjerku,“ . Mentalna aritmetika provincijalnih poluintelektualaca. Lažni objektivizam koji prikriva potpuno odsustvo milosrđa i empatije.

Žrtva nad žrtvom je Majka. Žena. Kako nije primjetila. Udala se za drugog.Preselila u drugi grad.Kako nije djelovala. Iako je sto puta ponovila da jeste, da je angažovala psihologa, promjenila djetetovu sredinu, pokušala razgovarati s nastanicima. Nad ženom koja nas je sve pozvala na zakon, na smirivanje strasti, na pravdu. Pravdu koja mora biti zadovoljena. Postavila svoje povjerenje u Sistem naspram  demonskog „We are the reason“. Suprostavila se moćnim koji vladaju svijetom na koje ju je upozoravalo njeno dijete dok je bilo živo. Majka koju je dijete sakrivajući zločin pokušalo zaštiti od njegovih egzekutora. Andromaha našeg doba.

U mrljavoj borbi koja je pred njom čekaju je mučne obdukcije duha –„Je li gurnuo ruku tu ili tu, preko gaćica ili pantola“- gdje će preživjelo dijete- svjedok stati, zadrhtati i onda će se reći da laže.  Čekaju je prijetnje i podmićivanja. Znam to. Jednom sam bila na tom mjestu kada me je sa četrnaest godina zgazio autom jedan s Planete Moćnih, stavio me u auto i vozao sat vremena skupljajući jarane, da se, ako bude trebalo, suprostave mom ocu, dok je moj otac pomahnitalo tražio po  ratnim bolnicama svoje dijete. Nije ga ubio niti je uzeo ponuđeno mito, stajao je miran i kada mi je nakon svega inspektor postavio pitanje u bolničkom krevetu- „Je li bilo žmigavca“. Nije. Uzeo je advokata. Plaćao ga ničim jer se nije imalo od čeka platiti. Spor je još uvijek u nekoj arhivi. Advokat je umro bez honorara a čovjek koji me zgazio preselio se negdje u EU još dok smo se ganjali po mučnim ročištima. Svi znamo bar deset ovakvih priča.

Oni koji su ubili Mahira, oni moćni, sutra će sjediti pored moje i vaše djece na fakultetu ili u nekom klubu. Možda će ih jednom odvesti u  mrak na Igmanu. A onda će neki drugi bez stvarnih problema vrištati po facebooku a mi ćemo gledati u lice demona koje smo podcijenili. –„Možda je zaslužila jer je nosila uske hlačice kao Lolita i kao sve nimfe.“ Možda je mati kriva jer radi puno pa joj nije obajasnila da se takvih kloni. Mentalna artitmetika.

Dok im čitam Malog Princa i  učim ih dobroti i pristojnosti mislim na korov baobaba koji nismo na vrijeme počupali, planiram da ih upišem na džudo i razmišljam da ih školujem kod kuće i da stakleno zvono skinem tek kad jednom zauvjek napuste Planetu Moćnih. Mislim na Malog Princa koji je umro u Sarajevu.  A negdje duboko u meni ključa bijes i ponavljam- Priđeš li mojoj nema te Sile ni na ovom ni na onom svijetu, pa ni na Planeti Moćnih, koja će te od mene sačuvati.