I ja sam muzej.

Moje ime je Ajra i imam  sedam godina. Živim u Sarajevu gdje sam i rođena. Kada sam imala dvije godine, ljeto je bilo vrelo, sparno i magličasto kako  samo vrela ljeta u gradu slikaju  prašnjavi akvarel tišine a moja mama me je svaki drugi dan vodila u Zemaljski muzej BIH gdje smo dugo sjedile u hladovini   botaničke bašte. Ja sam se tada igrala ispred jednog velikog kamena za koji mi je mama rekla da se zove stečak i prstom prolazila kroz prizore uklesanog života na njemu. Potom bi otišle u onu zgradu gdje se nalaze lutke veće od moje mame i tate a jedna teta Azra mi je ispričala da te lutke zapravo čuvaju sjećanje naših nana,pranana djedova i pradjedova. Čuvaju sjećanje na to kako su oni živjeli. Jednom sam vidjela i ostatke kraljevskog grada Bobovca koji liči na one gradove u kojima žive princeze iz crtanih filmova a mama mi je pred spavanje dugo pričala o princezama i kraljicama koje su tamo zaista živjele i to nije izmišljena priča kao u crtanom filmu već ona prava. Ona koja se zaista dogodila. To se zove istorija. Meni se pak najviše dopala izložba starih igara i igrica. Naučila me je da ne moraš imati mnogo da bi se igrao. Moraš samo željeti da se igraš.

 

 

 

 

 

A onda su  vrata mog muzeja zakovali nekim daskama. Ja sam tek naučila čitati i ponosna na to što sam jednom iz auta pročitala riječ zatvoreno, pitala sam mamu i tatu zašto je muzej zatvoren i hoće li se kao moj vrtić otvoriti nakon ljeta. Mama koja uvijek zna odgovor nije znala šta da mi kaže. Ali je očiju punih suza pitala tatu kako da mi to objasni.

Moje ime je Ajra i proljetos sam bila u posjetu rođacima koji žive u New Yorku. Svaki dan smo išli u neki drugi muzej. Vidjela sam dinosauruse i slike obojene samo plavom bojom. Moja prijateljica Sara živi u Beču i kad vani pada kiša s mamom i tatom ide u Zoom Muzej gdje se kako ona kaže, djeca zabavljaju mnogo bolje nego u igraonama u shooping centrima. Ona svake sedmice ide i sa školom u razne muzeje i poklonila mi je crtež koji se zove Poljubac a koji je u jednom od njih naslikala za mene gdjedajući kako ga je naslikao slikar koji se zove Klimt. Ono kao kad ti se zub klima. Mnogo mi nedostaje kao i Zaja. Nas tri smo bile najbolje drugarice a onda su njih dvije otišle iz Sarajeva i nikada se više neće vratiti.

                                             Sarajevska Hagada prizor

Ja sam Ajra i danas sam nakon tri godine opet bila u muzeju. Čiko koji se zove kustos pokazao mi je leptire i bube, kristale i školjke, medvjede i ogromni kostur kita ulovljenog u Grčkoj. Pokazao mi je i ptice koje se zovu lešinari. One koji čekaju da se ugine pa da se raskida sve ono što je bio život. Taj čiko tri godine nije dobio platu a svaki dan je išao na posao. On možda ima djevojčicu kao što sam ja koja čeka da joj tata kupi tene za sport, čokoladicu kad učini od prve ono što joj se kaže ili pernicu sa slikom Zvončice. Njen tata zna sve o leptirima i bubama kao Zvončica ali ne može da joj kupi pernicu s njenom slikom. Jer ovdje gdje mi živimo nema kraljice vila ni čarobnog praha. Ili ga nema za sve podjednako.

 

Moje ime je Ajra i imam sestru Riju koja je danas prvi put ušla u  Zemaljski muzej. Ona je još mala ali je već prije bila u muzeju Krapinskog čovjeka, gdje sam naučila kako je nastao svijet. Jer u muzejima se uči mnogo više nego iz knjiga. U njima se uči o sebi i svojoj prošlosti. A ako mi onom daskom na kojoj piše zatvoreno zatvorite prošlost zakovali ste mi i budućnost. Meni i stotinama hiljada druge djece u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini. A  to nemate pravo.