1992
Godina je, juni i ja sam s nekoliko dječaka i
djevojčica, zarobljena u opkoljenom Sarajevu u podrumu naše zgrade. Da bi
prekratili vrijeme, napravili smo predstavu na koju smo pozvali komšije iz
našeg i susjednog ulaza. U haustoru, između memljivog podruma koji je naš novi
dom i prvog sprata razapeli smo štrik, zakačili deku ambasadorku i igrali
predstavu. Da je ova priča mnogo više od melodramatičnog sjećanja na djetinstvo
u ratu svjedoči u nekoj arhivi zaboravljena VHS kaseta sa snimkom jedne od
epizoda Dječije Televizije( DTF) i nje se se vjerovatno sjeća naš dobri Troka koji je naš ansambl prozvao PUH ili „Pozorište u
Haustoru“. Osim što sam igrala u predstavi, ja sam bila mentor, učitelj i
reditelj a ta uloga me „zakačila“ jer sam u tom haustoru, u toj maloj trupi,
bila jednostavno najstarija. Teatar i
gluma su tako postali način da preživim ratne godine. Tako sam počela da im
pripadam i nikada nisam prestala.
Kada sam
2001 godine diplomirala na odsjeku za
Glumu na Akademiji scenskih umjetnosti, kao i svaka mlada glumica gladna uloga
i angažmana ali i pokojeg dinara, prihvatila sam poziv tadašnje direktorice Sos
Kinderdor International društvenog centra
Hermann Gmeiner da režiram ni manje ni više, priredbu povodom otvaranja
drugog sprata njihove zgrade. Došla sam da zaradim neku sitnu lovu za
ljetovanje, s namjerom da idem prema teatrima gdje su me, tako sam vjerovala,
čekale sve te silne željene i očekivane uloge, ali život mi je namjenio jednu od
njih, kojoj se nisam nadala, ali mi je danas jasno koliko je važna- ulogu
učiteljice. Ostala sam u tom centru osam godina, izvela nekoliko generacija
osnovaca i srednjoškolaca i s ponosom mogu reći da su neki od njih najbolji
mladi glumci u regionu. Uradili smo brojne predstave ali se više od samih
predstava sjećam kako smo odrastali zajedno, kako smo se suočavali sa svim onim
što je mulj jednog društva izgubljenog u tranziciji i kako su te probe i te
predstave stvarale magloviti bedem od snova oko dječaka i djevojčica koji su u
međuvremenu postajali ljudi. Pa tako ni dileri iz obližnje kafane, ni šaneri
koji su jednog od mladih glumaca isprebijali sedam dana prije premijere
predstave”
San ljetne noći“, ni kokuzluk, ni stroga
formalna administracija nevaladinog sektora, ni mame i tate koji su
svoju djecu vidjeli kao ekonomiste, ljekare i pravnike, nisu mogli ništa tim
snovima.
Od 2004 godine kao saradnik, potom kao
asistent, viši asistent a danas docent, radim na Akademiji scenskih umjetnosti
u Sarajevu i smatram da je to, osim moje dvije kćeri, najveća privilegija mog
života. Ne prođe niti jedan dan da nešto novo ne naučim od svojih saradnika,
nekadašnjih profesora, kolega ali i studenata. Jednom me je jedna majka kojoj
se kćerka željela upisati na Akademiju pitala : „Ok da li biste vi svoje dijete
pustili da upiše Glumu?- To je tako nesigurno zanimanje“ –„Nesigurno? Ja kad
bih tražila sigurno utočište za svoje dijete to bi bila Gluma“-. „Da ali od
čega će živjeti“?-. „To je užasno važno pitanje ali mislim da je mnogo važnije
od toga, kako će živjeti. Hoće li biti sretna.“
Gluma je moćna učiteljica života. Gluma pomjera
granice onoga što znamo o sebi. Gluma
nam otvara mogućnost da učimo o svijetu u mikrokosmosu scenskog prostora. U rukama
glumca stolica može postati šešir. Gluma nas uči esencijalnom životnom
djelanju....Gluma je dobra samo ako nije gluma. Ako je istina. A gdje u ovom fejkiranom retuširanom svijetu
još postoji istina?
Kada sam
prije godinu dana sasvim slučajno našla na internetu Helen O’Grady Akademiju i tekst njenog nacionalnog direktora koji počinje
s rečenicom „Svako dijete ima potencijal genija- taj specijani segment koji
čini osobu unikatnom,“bila sam istinski potresena spoznajom koliko to često kao
majka i sama zaboravim. Naime, kao i svaki roditelj želim da moje dijete nauči
francuski i engleski jezik, da se bavi sportom, da savlada vještine koje će mu
u životu, danas, sutra, valjati na nekom od životnih tržišta na kojem se nađe,
a zapravo zaboravljam da je istinski potencijal u razvoju tih malih osobnosti,
u tim skicama koje će sutra biti portret karaktera. Jedinstvenog u milijardama
drugih portreta.
Odluka da
otvorim Helen O '
Grady Akademiju u Sarajevu, međutim, nije bila samo moja. Moja je bila ideja ali istinski
motor te ideje je postala Šejla, moja drugarica, partnerica i kolegica koju
sam, upoznala baš nakon jedne dječije predstave (Upoznala nas je zajednička
prijateljica predivna glumica Maja) . Šejla je nakon više od decenije života u
Americi odlučila da rizikuje i vrati se u Sarajevo, u BIH. Kažem da rizikuje
jer je u Americi ostavila briljantnu karijeru menadžerice prestižne kompanije Sisley's
i vratila se puna optimizma i nade
svojoj kući. Njena pragmatičnost, snalažljivost, odlučnost i isti taj optimizam
najčvršći su temelji priče u koju smo se spontano upustile.
Nakon boravka u UK i intenzivnog treninga Helen O'
Grady Akademije sigurna sam da smo donijele pravu ali i vrlo važnu odluku za
BIH. Naime, ova škola postoji trideset godina i radi po istom curriculumu s 50.000 polaznika svake
sedmice u 1700 studija u cijelom svijetu. Postoje
generacije i generacije koje su odrasle u ovoj školi. Neki od polaznika nikada
nisu postali glumci niti je teatar bio njihova sudbina ali su kroz Helen O 'Grady
školu stekli nužno samopouzdanje, socijalne i komunikacijske vještine,
povjerenje u osobni potencijal i što je najvažnije od svega, prihvatili i zavoljeli sebe kao jedinstvenu i suverenu
individuu.. Drugi su opet postali glumci, reditelji, scenaristi, kamermani
... No cilj Helen O' Grady programa nikada nije bio stvarati zvijezde u industrijskom smislu te riječi,
već učiniti da dijete povjeruje da je
ono noseća, glavna uloga vlastitog života, njegov scenarost i reditelj. No,
iako im to nije primarni cilj, djeca i mladi i ljudi Helen O' Grady škole na
kompetitivnim audicijama u Londonu često dobivaju glavne uloge a sama škola je
neprikosnoveni lider u oblasti dramske edukacije uprkos činjenici da je u
Engleskoj predmet Drama neizostavan dio nacionalnog curriculuma u školama.
Tačnije važniji je predmet od matematike.
Prošle zime
sleđenim, maglovitim bosanskim putevima putovala sam u naselja, gradove i sela
koja su najviše pogođena polavama. U
Dnevnim centrima upoznala sam djecu koja
su spontano i neposredno prihvatala zadatke Glumačko terapeutske radionice.
Djeca u Šekovićima, Begovom Hanu, Nemili jednako su kreativna i posebna kao
djeca koju sam vidjela u Engleskoj u vrlo otmenim školama. Imaju onaj isti
kosmos u očima. Istu zaigranost, radost igre, spontanost i oduševljenje. Naš
san je da jednog dana imamo s Helen O' Grady Akademiju u cijeloj BIH, da obučimo
i angažujemo nove učitelje i tako
otvorimo nova radna mjesta. Od oktobra
počinjemo u Sarajevu. Ono što u ovom trenutku sasvim sigurno mogu obećati je da
da ćemo dati sve od sebe i više od toga našim malim polaznicima. Jer će nas počastiti prilikom da budemo njihove
učiteljice.
Nema komentara:
Objavi komentar