Elma Hodžić & Historijski muzej : Rad prisiljava druge ljude da te cijene i poštuju

 

Ući u muzej bilo gdje u svijetu znači ući u prostor pohranjenog kolektivnog sjećanja. To je ono što jedan narod čini narodom, zbirka njegove istorije, putokaz prema budućnosti i lupa pod kojom prošlost sama govori. Savremena muzeologija od prostora muzeja čini prave edukativne (i zabavne) centre koji postaju simbolima gradova kao na primjer : Met u New Yorku, Luvr u Parizu, Del Prado u Madridu... I osim njih mali milion drugih jednako zanimljivih. Otužno je  više i govoriti o odnosu prema kulturi i muzejima u Bosni i Hercegovini.  Svi smo već pomalo umorni od te nesvrsishodne priče i statusa na društvenim mrežama. Ovaj put pišem o ljudima koji rade. Bez puno šuplje priče. Historijski muzej na čelu s direktoricom Elmom Hašimbegović i njenim timom svijetli je primjer otpora prema sveopštoj letargiji i nemaru društva prema instituciji koja pohranjuje više od 400.000 muzejskih predmeta, dokumenata, fotografija, umjetničkih djela od različite vrijednosti za historiju Bosne i Hercegovine, od kojih su veliki broj rariteti.
 

 

Elma Hodžić je mlada historičarka umjetnosti, magistica historije umjetnosti i komparativne književnosti. Briljantna studentica koja je učestovala u nekoliko važnih umjetničkih postavki u BIH. Upravo se vratila iz Pariza koji je na nju ostavio poseban utisak.

 

 

Nedavno si se vratila iz Pariza. Možeš li nam reći nešto o svojim iskustvima s ovim eklektičnim gradom umjetnosti?

Ah, Pariz... Balzak ga naziva savršenim čudovištem: Tavani kao neka vrsta znanja, prvi spratovi kao srećni stomaci, a radnje – prava stopala odakle polaze sva trčkarala, svi prezaposleni. Čudovište koje vodi vječito marljiv život. Kad u sitne sate pomisliš da sve staje, neosjetno njegovi zglobovi počinju da pucketaju, pokret se prenosi, ulica progovara... i opet novi dan. A ja u Parizu...Mnogo sam učila u gradu svjetlosti i prave poezije, u kojem zasijaju i sve neobične i goleme protivrječnosti.

Vratimo se kući. U Bosnu. Ne želim da govorimo o stanju na umjetničkoj sceni u BIH, ta depresivna priča već je svima poznata. Hajde da govorimo o svijetlim primjerima. O Historijskom muzeju gdje volontiraš već godinu dana. Reci nam o projektima koje je muzej pokrenuo posljednjih godina?

Historijski muzej BiH je ove godine ponudio i mnogo više od svojih mogućnosti. Organizirane su brojne izložbe, diskusije i seminari čime se nastojalo ukazati kako je muzej mjesto dijaloga. Posebno su važne izložbe A onda, odjeknuo je onaj hitac u Sarajevu...: Prvi svjetski rat i BiH i Od prve lopte do Brazila 1903-2014 koje su pratile dva važna događaja u BiH ove godine: Obilježavanje početka Prvog svjetskog rata i nogometno prvenstvo u Brazilu. Pomoću radionica za djecu i omladinu smo pokušavali jačati edukativnu ulogu muzeja i predstaviti i tu zabavnu, kreativnu stranu muzejskog prostora. Otvoren je taktilni prostor, prilagođen potrebama slijepih i slabovidnih lica. Također, uređuju se muzejske kolekcije. Ove godine je dosta pažnje posvećeno modernizaciji Zbirke umjetničkih djela, renoviranjem i poboljšavanjem prostorija zbirke. Naravno, ni umjetnička djela nisu zapostavljena, pa je tako pola kolekcije portreta Narodnih heroja iz ove zbirke restaurirano i u preuređeni prostor će biti vraćeni i “osvježeni“ portreti. Uglavnom, radi se na više frontova i radi se punom parom!

Neki od sadržaja u Historijskom muzeju BiH pokušavaju pratiti  svjetske muzeoloških incijative, npr. taktilni prostor za slabovidna i slijepa lica koju su već posjetila djeca s ovom vrstom invaliditeta.
 

Često nemamo viziju u kakvim teškim uslovima Historijski muzej BiH opstaje i kako je teško razmišljati o naprednim inicijativama ukoliko neki opšti uvjeti rada nisu ispoštovani. Unatoč situaciji, u Muzeju se radi i na kreiranju vizualnog identiteta muzeja, proširivanju ponude posjetiteljima i na nivou izložbi, ali i na nivou edukativnih aktivnosti. Taktilno područje je povećalo broj muzejske publike, otvarajući Historijski muzej prema publici koja do sada nije imala priliku uživati u posjetama muzeju. Međutim, ova postavka nije namijenjena isključivo slijepim i slabovidnim licima jer je njen potencijal ogroman u edukaciji djece i mladih. Sada se više radi na izgledu muzejskih postavke i na uključivanju raznih aspekata tjelesnog iskustva u percipiranje izložbe. Izložbe prestaju biti monotone i po formi, ali i po sadržaju. Mladi ljudi sve više koriste prostor Historijskog muzeja za predstavljanje svojih radova.

Koje su to stalne muzejske postavke?

Stalne muzejske postavke su Opkoljeno Sarajevo, izložba Paralele i izložba fotografija 15 godina Jima Marshalla. Suvenirnica Historijskog muzeja BiH je također otvorena svakim danom, pa ukoliko tražite zanimljive poklone, predlažem da posjetite Historijski muzej BiH... pronaći ćete nešto, sigurna sam.

 

Kako muzej opstaje? Instalacije su stare, u muzeju je hladno, no ipak, vi radite punom parom.

Muzej najviše opstaje entuzijazmom uposlenika. Mislim da se u našem društvu moć rada ne razumijeva u potpunosti. Rad ustvari prisiljava druge ljude da te cijene i poštuju (Ivo Andrić pored rada pominje i hrabrost, ali nam je rad mnogo sigurnije sredstvo od hrabrosti: hrabrost naprosto nije svakom od prirode dana, a i prilike su za hrabrost rijeđe). Zahvaljujući radu se proširio lijep glas o Historijskom muzeju BiH, šire se simpatije... a tako ćemo učiniti da i društvo podigne glas protiv zatvaranja muzeja. Muzeji će opstati samo ukoliko se u društvu javi potreba za njima, ukoliko stalno budemo govorili o njihovoj važnosti i još bolje, ukoliko djelima pokažemo šta sve muzej može. Naravno, za uspješan rad, potreban je i dobar vođa, a Historiski muzej BiH na čelu ima nekog ko ne kaže: idi, već :Idemo.

Mlada si osoba, magistrica Historije umjetnosti i Komparativne književnosti. Očekivano bi bilo vidjeti te na nekom prestižnom svjetskom Univerzitetu na doktoratu, no ti si izabrala da sa sjajnim kolegama podižeš muzej na noge i to volonterski. 
Doktorat je u mojim planovima, svakako. Međutim, još tokom studija sam shvatila da mi treba praktičnog rada i intenzivnijeg kontakta sa strukom. Samoinicijativno sam došla u Historijski muzej i ponudila da volontiram. Vremenom smo Historijski muzej i ja stupili u simbiozu u kojoj sam počela uviđati šta moj poziv zapravo znači učeći od starijih kolega, a naravno, trudila sam se da budem i muzeju od koristi. Ovo je samo jedna stepenica u mom profesionalnom usavršavanju.

Tvoj magistraski rad iz oblasti Muzeologije bavi se temom kolektivnog sjećanja kroz umjetničke postavke?

To je jedna od tema o kojoj se u kontekstu likovnih umjetnosti i muzeologije nije mnogo govorilo kod nas, a opet su brojni svjetski autori zaokupljeni upravo ovim problemom. Moje istraživanje je zasnovano na lokalnom kontekstu i počinje pretpostavkom da je kroz umjetnost i muzejsku praksu moguće kreirati kolektivno pamćenje, da je kultura nešto šo se (re)kreira i da sam proces kreiranja sjećanja na prošlost nije nimalo naivan. Također, proučavala sam mehanizme kojima individualno iskustvo posredstvom muzealizacije postaje kolektivno i uloge muzejske djelatnosti u prozivodnji kolektivnog pamćenja. Odbranom magistarskog rada nisam prekinula istraživanje ove teme, naprotiv, svjesna sam koliko još moram raditi.

Sa  kolegicom Aminom Hamzić postavila si izložbu "Predmeta ubijene djece opkoljenog Sarajeva". To je bila naša prva saradnja.  Osim teksta koji ste napisale, bile ste i podrška roditeljima koji su donirali predmete. Napravile ste potom koncept "Bijele Sobe", memorijalnog prostora koja bi čuvao sjećanje na ubijene mališane.

Za projekat Bijela Soba još uvijek tražimo prostor i finansijsku podršku. Naš primarni cilj je bio stvaranje prostora koji bi odavao počast žrtvama, ali smo razmišljale i o načinima da u prostor uključimo i edukacije, radionice za djecu i druge sadržaje koji bi od Bijele Sobe napravile mjesto susreta, života i mira.

 Bila si kustosica jedne od izožbi u okviru Zvona. Kakva je savremena  BIH umjetnička  scena? Ko su po tebi najprovokativniji autori?

Provokativno pitanje... Inače, izbjegavam spominjati imena jer se kod nas često miješaju privatni i profesionalni stavovi, pa mi je lakše govoriti o djelima. BiH suvremena umjetnička scena je šarolika, stoga mi se čini da bi dobra likovna kritika nekako pročistila tako česte maglovite umjetničke teorije koje služe kao plašt za prikrivanje gluposti. Dobra kritika bi onemogućila vulgarizaciju izraza, zaustavila širenje legendi o novim kvalitetima i teorija o zaostalim sredinama i neshvaćenim veličinama.  Ima zaista i svijetlih primjera. Moram pohvaliti rad Mladena Miljanovića Vrt uživanja kojim je predstavljao BiH na Venecijanskom bijenalu. Vrt uživanja je jedinstven primjer tehničke kvalitete, uspješnog citiranja starog majstora i sklada između forme i sadržaja.

S druge strane poznaješ i stare majstore. Imaš poseban senzibilitet prema slikarstvu. Malo se zna o BiH slikarima kao što su Rizah Štetić, Behaudin Selmanović...

Pa ne bih se složila da se malo zna o slikarima, samo bismo se možda više trebali posvetiti proučavanju njihovih djela. Društvo jeste nezainteresirano, ali i za to ima lijeka. Vjerujem da bismo mi historičari umjetnosti trebali biti bolji posrednici u objašnjavanju i približavanju umjetnosti publici. Naravno, i sami umjetnici moraju biti svjesni da je naša sredina vizualno nepismena (kada govorimo o umjetnosti) i trebaju pronalaziti forme ili teme koje će biti razumljive većini. Dokle god se izložbe budu pravile za uske krugove, mislim da društvo neće vidjeti potrebu da njeguje nešto što ne razumije. 

Možeš li nam predstaviti neke od budućih projekata Hist. Muzeja

Sljedeća godina će u Historijskom muzeju BiH posvećena obilježavanju 70 godina od osnivanja Muzeja. Moraćete sami doći da provjerite. Čekamo vas!