Prošle sedmice smo imali tešku virozu u kući. Kad
kažem tešku mislim na temperaturu koja se penje do 39 sa 5, slabost,
povraćanje, čak i jedan gubitak svijesti kod djeteta. Dakle, strava. Ono što je
dodatno iscrpilo čitavu porodicu je moja potpuna neuračunljivost izazvana
napadima panike, straha i osjećajem bespomoćnosti. Tokom sedam dana posjetila sam Pedijatriju pet
puta, dva puta objema kćerima vadila kompletnu krvnu sliku, sve vrijeme ridala
i tresla se kao prut. Bez pretjerivanja.
Dakle ja sam hipohondar. Užasavam se bolesti,
osobito one dječije. Neprihvatljiva mi je. Osobe koje dječije bolesti smatraju
normalnim procesima sazrijevanja imunološkog sistema, u trenucima te svoje
neuračunjivosti, doživljavam kao neodgovorne i sebične. Ljekari me smatraju udarenom i kada se pojavim
u bolnici gurkaju se laktovima i šapuću : Evo je opet sad će tražit' CRP.
Prijatelji me ili ismijavaju ili napadaju. Roditelji, suprug, sestra pokušavaju
urazumiti. No kako kaže Jasmina Reza u komediji Art : Najgore što možeš učiniti
je da kažeš smiri se, čovjeku koji je izgubio svoj mir.
Jednom prilikom je jedna moja poznanica podjelila
ovaj isti problem samnom i način na koji
ga je riješila. Počela sam da ozdravljam onog trenutka kada sam zapitala sebe
da li želim biti takva osoba i takva majka
- Rekla mi je. Naravno da ne. Niko ne želi biti histerična i uplakana
majka u trenutku kada moraš djetetu reći sve će biti dobro, ja sam tu.
Pokušala sam odgovoriti samoj sebi na pitanje kada je sve to
počelo? I došla do vrlo zanimljivih odgovora. Prije prve trudnoće vodila sam
jednu kulinarsku emisiju gdje su mi vrlo često ljekari bili gosti. Da bih se
pripremila koristila sam internet. Ubicu zdravog razuma. Dakle završila sam
kratki kurs medicine na Googlu. Trebam li reći da sam postepeno, odmah nakon
emisije završavala u ordinacijama svojih gostiju.
Kada sam rodila prvu kćerku krenula sam na digest
specijalizaciju iz Pedijatrije. Na internetu, uglavnom. Sva dječija stanja,
bolesti i razvojne faze urušavale su se na mene kao lavine, nastale od male grudve
snijega. Prvo su bili kukići, displazija, potom osipi, temperature, žljezdice,
alergije, kašalj...
Danas mi je jasno da je ta hipohondrija od koje
je ostao tek recidiv, bila moja osobna verzija posporođajne depresije. O njoj je
malo zna i mnogo govori. Kažem da se malo zna jer se većina nas nikada ne
prepozna u onih nekoliko tipičnih simptoma te sasvim proizvoljno donese
zaključak : Nemam ja to, hvala Bogu
No velika većina žena a usudila bih se reći sve
žene, u nekom obliku iskuse jedan oblik, na sreću većina vrlo blagi,
postporođajne depresije. Ona nastaje zbog
drastičnog pada estrogena i progesterona, kao i hormona tiroidne žljezde, zbog
čega se majka osjeća umorno i usporeno. Također, promjene krvnog pritiska i
imuniteta dovode do promjena raspoloženja. Prati je i najvaljuje takozvani Baby blues, koji nastupa između
drugog i petog dana nakon poroda a čine ga pomješana opozitna osjećanja tuge i
sreće. Sjećam se tačno trenutka kada sam stigla kući sa bebom i kada su mi moja svekrva i mama poklonile po prsten, dio porodičnog naslijeđa. Rečenica koju su tada izgovorile : Da jednom pokloniš
svojoj kćerki udarila me je u pleksus jer sam u tom trenutku zbrkanih osjećanja
jedino razumjela da onog dana kada ja budem poklanjala to prstenje svojoj
kćerki (koja je u tom trenutku, stara svega pet dana spavala u mom naručju), te dvije
žene neće biti tu. Plakala sam kao godina sljedećih dva sata. A one su bile
zbunjene jer im nije bilo jasno čime su izazvale taj napad tuge.
Depresija je možda pregruba riječ i previše vuče
na ozbiljno stanje ali analizirajući tu
moju aneksioznost, strah od bolesti ili nečeg kobnog što bi moglo zadesiti moje
dijete, činjenica je da sam se, i ne znajući, nasmijana, našminkana, raspoložena
kakva sam se činila tada, podsvjesno borila sa demonima. Neki od njih me
sačekaju i danas sa prvim virozama.
To me navelo da posmatram druge žene. Da slušam
njihove priče. I moja ne- internet već iskustvena sub-specijalizacija će doći do
zaključka da je velika većina mojih prijateljica, poznanica i kolegica
neopaženo prošla kroz sličan period. Naravno manifestacije su različite. Na
primjer Mama 1 je tokom prve godine imala velikih problema sa partnerom.
Svađali su se non stop. Zvuči poznato. Ne brinite, danas su djeca u školi a ona
i suprug u tinejdžerskoj ljubavi. Mama 2 je opet, razvila histeričan osjećaj za
red. Bebin život je upisan u strogu tabelu dnevnog rasporeda. Svako odstupanje
od istog, Mamu 2 dovodilo je do napada panike.
A spolja je svima izgledala organizovana kao neka Stepford
wife
Naravno postoje i mnogo teža iskustva. Dakle hipohondrija,
sukobi sa partnerom, osjećaj nepovezanosti sa bebom, osjećaj bespomoćnosti,
stalnog umora, osjećaj da vam je život pretrpio društveni cunami.... Sve to
zapravo jeste stanje koje možda nije klinička depresija ali graniči s njom. I uopšte se ne morate uklapati u sliku umorne,
zapuštene, seksualno apatične žene... Možete biti upravo suprotno, lijepi,
dotjerani, organizovani, vrlo sretni i
ispunjeni, sa krizama u kojima ne znate šta vas je snašlo.
Šta učiniti. Potražite pomoć ukoliko je baš
gadno. Posjetite psihologa ili porodično savjetovalište. Ili jednostavno
pričajte o tome sa prijateljicama na kafi ili ih pozovite telefonom. I što je
najvažnije imajte na umu da se događa svima nama ispod te fasade ekstatične
sreće. I da će proći. Ili izgubiti na intenzitetu kao kod mene.
Ovih dana in
je kritiziranje natpisa na tapetama nekog tamo tržnog centra. Po meni besmisleno. Ne
mora sve biti Dostojevski. Šta sad, rekla Merlinka ovo a Oprah ono, ne znam čemu
tolika frka? Za mene je strašnije to što umjesto pokazivanja marke kolica i prepričavanja
uspjeha bebe od tri mjeseca i selfi- hvalospjeva savršene prespretne turbo- super žene, majke jedne drugima ne govore kako se zaista
osjećaju. I što, onog trenutka kada se odvaže da kažu, malo ih ko sluša bez
kritiziranja i savjetovanja.
Zato i pišem ovo ... jer evo ja sam Gospođa Hipohondar, prošla sam kroz
fazu koja se može nazvati posporođajnom depresijom, mislim da je majčinstvo
izuzetno težak posao i ponekad poželim da pobjegnem u samo
jedan dan kada nisam imala toliko odgovornosti. No i dalje želim još jednu
bebu. Iako me posljednja drži budnom noćima već skoro godinu i pol. No ono što
sad znam je to da je roditeljstvo kao i sve životno vrijedno, maraton a ne
trka na sto metara. Kad su mi djeca bolesna onda ništa ne znam. Ni za samu sebe.
Već krajem sedmice se vraćamo sa vedrijim temama a do tada jednostavno slušajte .....drugog ili drugu.
Nema komentara:
Objavi komentar