U ovom tužnom vremenu koje su donijele poplave u
našoj zemlji, ono što mi izmami osmijeh su mature. Svaku noć
nabasam na dotjerane maturante, djevojke u svečanim haljinama, dečke koji su
prvi put obukli odijela, uplakane roditelje i ponosne nastavnike. I svaki put mi se pomalo plače, ne znam da li
zbog činjenice da su se ti mladići i djevojke bili tek rodili kada sam ja maturirala, ili zbog
straha da će trenutak u kojem ću ja ispratiti svoje djevojčice na matursku veče
doći i suviše brzo i dočekati me nimalo pripremljenu, svjesnu da sam možda češće
mogla ostaviti sve i igrati se s njima. Ili prosto zbog toga što želim
vjerovati da će ti mladi ljudi stvarati mnogo bolje društvo od onog u kojem su
proživjeli svoje tinejdžerske godine.
Uz mature idu i
pokloni. Od roditelja i porodice maturantima. Od učenika razredniku ili nastavnici
koju su najviše voljeli. Sjećam se, te jednako neizvjesne 1997 godine kada sam
završavala srednju školu tata mi je poklonio sat svoga oca sa izlizanom narukvicom. Taj sat je postao moj tihi saveznik u odrastanju. Sat na kojem sam
gledala koliko imam vremena da stignem
na predavanje, koliko imam još minuta do početka ispitne predstave, sat koji me
upozoravao da je vrijeme da se krene kući dok se kazaljke nisu ponovo
poklopile u ponoć, jedan i pet ili dva i deset napominjući me da neko misli na
mene i da to, osim dvadeset frajera koji su mi tada bili u glavi, može biti i moj
tata koji se brine kako ću se vratiti kući kroz mračno dvorište.
Danas u Guess -u gledam novu kolekciju satova i
čini mi se da su odličan maturski poklon. Moderni su, dizajnirani za mlade i dovoljno
chic. Od onih jednostavnih, minimalističkih za djevojke koje
buntovno preziru svaki luksuz i furaju se na bobo stil do onih glamuroznih
koji izvrsno pristaju novim generacijama trendseterica. Inovativni su, senzualni i tehnološki
superiorni. I odličan poklon vašem velikom malom djetetu da ga podsjete da je
vrijeme i njegova organizacija osnovi izazov zrelosti ali i da vratolomno brzo
prolazi. Da život treba prosto živjeti.
Pjesma koja je mene pratila te moje 18 godine je Rundekov Apokalipso:
Nema komentara:
Objavi komentar