I ja sam muzej.

Moje ime je Ajra i imam  sedam godina. Živim u Sarajevu gdje sam i rođena. Kada sam imala dvije godine, ljeto je bilo vrelo, sparno i magličasto kako  samo vrela ljeta u gradu slikaju  prašnjavi akvarel tišine a moja mama me je svaki drugi dan vodila u Zemaljski muzej BIH gdje smo dugo sjedile u hladovini   botaničke bašte. Ja sam se tada igrala ispred jednog velikog kamena za koji mi je mama rekla da se zove stečak i prstom prolazila kroz prizore uklesanog života na njemu. Potom bi otišle u onu zgradu gdje se nalaze lutke veće od moje mame i tate a jedna teta Azra mi je ispričala da te lutke zapravo čuvaju sjećanje naših nana,pranana djedova i pradjedova. Čuvaju sjećanje na to kako su oni živjeli. Jednom sam vidjela i ostatke kraljevskog grada Bobovca koji liči na one gradove u kojima žive princeze iz crtanih filmova a mama mi je pred spavanje dugo pričala o princezama i kraljicama koje su tamo zaista živjele i to nije izmišljena priča kao u crtanom filmu već ona prava. Ona koja se zaista dogodila. To se zove istorija. Meni se pak najviše dopala izložba starih igara i igrica. Naučila me je da ne moraš imati mnogo da bi se igrao. Moraš samo željeti da se igraš.

 

 

 

 

 

A onda su  vrata mog muzeja zakovali nekim daskama. Ja sam tek naučila čitati i ponosna na to što sam jednom iz auta pročitala riječ zatvoreno, pitala sam mamu i tatu zašto je muzej zatvoren i hoće li se kao moj vrtić otvoriti nakon ljeta. Mama koja uvijek zna odgovor nije znala šta da mi kaže. Ali je očiju punih suza pitala tatu kako da mi to objasni.

Moje ime je Ajra i proljetos sam bila u posjetu rođacima koji žive u New Yorku. Svaki dan smo išli u neki drugi muzej. Vidjela sam dinosauruse i slike obojene samo plavom bojom. Moja prijateljica Sara živi u Beču i kad vani pada kiša s mamom i tatom ide u Zoom Muzej gdje se kako ona kaže, djeca zabavljaju mnogo bolje nego u igraonama u shooping centrima. Ona svake sedmice ide i sa školom u razne muzeje i poklonila mi je crtež koji se zove Poljubac a koji je u jednom od njih naslikala za mene gdjedajući kako ga je naslikao slikar koji se zove Klimt. Ono kao kad ti se zub klima. Mnogo mi nedostaje kao i Zaja. Nas tri smo bile najbolje drugarice a onda su njih dvije otišle iz Sarajeva i nikada se više neće vratiti.

                                             Sarajevska Hagada prizor

Ja sam Ajra i danas sam nakon tri godine opet bila u muzeju. Čiko koji se zove kustos pokazao mi je leptire i bube, kristale i školjke, medvjede i ogromni kostur kita ulovljenog u Grčkoj. Pokazao mi je i ptice koje se zovu lešinari. One koji čekaju da se ugine pa da se raskida sve ono što je bio život. Taj čiko tri godine nije dobio platu a svaki dan je išao na posao. On možda ima djevojčicu kao što sam ja koja čeka da joj tata kupi tene za sport, čokoladicu kad učini od prve ono što joj se kaže ili pernicu sa slikom Zvončice. Njen tata zna sve o leptirima i bubama kao Zvončica ali ne može da joj kupi pernicu s njenom slikom. Jer ovdje gdje mi živimo nema kraljice vila ni čarobnog praha. Ili ga nema za sve podjednako.

 

Moje ime je Ajra i imam sestru Riju koja je danas prvi put ušla u  Zemaljski muzej. Ona je još mala ali je već prije bila u muzeju Krapinskog čovjeka, gdje sam naučila kako je nastao svijet. Jer u muzejima se uči mnogo više nego iz knjiga. U njima se uči o sebi i svojoj prošlosti. A ako mi onom daskom na kojoj piše zatvoreno zatvorite prošlost zakovali ste mi i budućnost. Meni i stotinama hiljada druge djece u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini. A  to nemate pravo.

Helen O' Grady Akademija od oktobra u Sarajevu.

1992 Godina je, juni i ja sam s nekoliko dječaka i djevojčica, zarobljena u opkoljenom Sarajevu u podrumu naše zgrade. Da bi prekratili vrijeme, napravili smo predstavu na koju smo pozvali komšije iz našeg i susjednog ulaza. U haustoru, između memljivog podruma koji je naš novi dom i prvog sprata razapeli smo štrik, zakačili deku ambasadorku i igrali predstavu. Da je ova priča mnogo više od melodramatičnog sjećanja na djetinstvo u ratu svjedoči u nekoj arhivi zaboravljena VHS kaseta sa snimkom jedne od epizoda Dječije Televizije( DTF) i nje se  se vjerovatno sjeća naš dobri Troka koji  je naš ansambl prozvao PUH ili „Pozorište u Haustoru“. Osim što sam igrala u predstavi, ja sam bila mentor, učitelj i reditelj a ta uloga me „zakačila“ jer sam u tom haustoru, u toj maloj trupi, bila jednostavno najstarija. Teatar i gluma su tako postali način da preživim ratne godine. Tako sam počela da im pripadam i nikada nisam prestala.

Kada sam 2001 godine diplomirala na odsjeku  za Glumu na Akademiji scenskih umjetnosti, kao i svaka mlada glumica gladna uloga i angažmana ali i pokojeg dinara, prihvatila sam poziv tadašnje direktorice Sos Kinderdor International društvenog centra  Hermann Gmeiner da režiram ni manje ni više, priredbu povodom otvaranja drugog sprata njihove zgrade. Došla sam da zaradim neku sitnu lovu za ljetovanje, s namjerom da idem prema teatrima gdje su me, tako sam vjerovala, čekale sve te silne željene i očekivane uloge, ali život mi je namjenio jednu od njih, kojoj se nisam nadala, ali mi je danas jasno koliko je važna- ulogu učiteljice. Ostala sam u tom centru osam godina, izvela nekoliko generacija osnovaca i srednjoškolaca i s ponosom mogu reći da su neki od njih najbolji mladi glumci u regionu. Uradili smo brojne predstave ali se više od samih predstava sjećam kako smo odrastali zajedno, kako smo se suočavali sa svim onim što je mulj jednog društva izgubljenog u tranziciji i kako su te probe i te predstave stvarale magloviti bedem od snova oko dječaka i djevojčica koji su u međuvremenu postajali ljudi. Pa tako ni dileri iz obližnje kafane, ni šaneri koji su jednog od mladih glumaca isprebijali sedam dana prije premijere predstave” San ljetne noći“, ni kokuzluk, ni stroga  formalna administracija nevaladinog sektora, ni mame i tate koji su svoju djecu vidjeli kao ekonomiste, ljekare i pravnike, nisu mogli ništa tim snovima.

 Od 2004 godine kao saradnik, potom kao asistent, viši asistent a danas docent, radim na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i smatram da je to, osim moje dvije kćeri, najveća privilegija mog života. Ne prođe niti jedan dan da nešto novo ne naučim od svojih saradnika, nekadašnjih profesora, kolega ali i studenata. Jednom me je jedna majka kojoj se kćerka željela upisati na Akademiju pitala : „Ok da li biste vi svoje dijete pustili da upiše Glumu?- To je tako nesigurno zanimanje“ –„Nesigurno? Ja kad bih tražila sigurno utočište za svoje dijete to bi bila Gluma“-. „Da ali od čega će živjeti“?-. „To je užasno važno pitanje ali mislim da je mnogo važnije od toga, kako će živjeti. Hoće li biti sretna.“

Gluma je moćna učiteljica života. Gluma pomjera granice onoga što znamo  o sebi. Gluma nam otvara mogućnost da učimo o svijetu  u mikrokosmosu scenskog prostora. U rukama glumca stolica može postati šešir. Gluma nas uči esencijalnom životnom djelanju....Gluma je dobra samo ako nije gluma. Ako je istina.  A gdje u ovom fejkiranom retuširanom svijetu još postoji istina?

 

 

 

Kada sam prije godinu dana sasvim slučajno našla  na internetu Helen O’Grady Akademiju i tekst  njenog nacionalnog direktora koji počinje s rečenicom „Svako dijete ima potencijal genija- taj specijani segment koji čini osobu unikatnom,“bila sam istinski potresena spoznajom koliko to često kao majka i sama zaboravim. Naime, kao i svaki roditelj želim da moje dijete nauči francuski i engleski jezik, da se bavi sportom, da savlada vještine koje će mu u životu, danas, sutra, valjati na nekom od životnih tržišta na kojem se nađe, a zapravo zaboravljam da je istinski potencijal u razvoju tih malih osobnosti, u tim skicama koje će sutra biti portret karaktera. Jedinstvenog u milijardama drugih portreta.

Odluka da otvorim Helen O ' Grady Akademiju u Sarajevu, međutim, nije bila  samo moja. Moja je bila ideja ali istinski motor te ideje je postala Šejla, moja drugarica, partnerica i kolegica koju sam, upoznala baš nakon jedne dječije predstave (Upoznala nas je zajednička prijateljica predivna glumica Maja) . Šejla je nakon više od decenije života u Americi odlučila da rizikuje i vrati se u Sarajevo, u BIH. Kažem da rizikuje jer je u Americi ostavila briljantnu karijeru menadžerice prestižne kompanije Sisley's  i vratila se puna optimizma i nade svojoj kući. Njena pragmatičnost, snalažljivost, odlučnost i isti taj optimizam najčvršći su temelji priče u koju smo se spontano upustile.

Nakon  boravka u UK i intenzivnog treninga Helen O' Grady Akademije sigurna sam da smo donijele pravu ali i vrlo važnu odluku za BIH. Naime, ova škola postoji trideset godina i radi po  istom curriculumu s 50.000 polaznika svake sedmice u 1700 studija u cijelom svijetu. Postoje generacije i generacije koje su odrasle u ovoj školi. Neki od polaznika nikada nisu postali glumci niti je teatar bio njihova sudbina ali su kroz Helen O 'Grady školu stekli nužno samopouzdanje, socijalne i komunikacijske vještine, povjerenje u osobni potencijal i što je najvažnije od svega, prihvatili  i zavoljeli sebe kao jedinstvenu i suverenu individuu.. Drugi su opet postali glumci, reditelji, scenaristi, kamermani ... No cilj Helen O' Grady programa nikada nije bio  stvarati zvijezde u industrijskom smislu te riječi, već  učiniti da dijete povjeruje da je ono noseća, glavna uloga vlastitog života, njegov scenarost i reditelj. No, iako im to nije primarni cilj, djeca i mladi i ljudi Helen O' Grady škole na kompetitivnim audicijama u Londonu često dobivaju glavne uloge a sama škola je neprikosnoveni lider u oblasti dramske edukacije uprkos činjenici da je u Engleskoj predmet Drama neizostavan dio nacionalnog curriculuma u školama. Tačnije važniji je predmet od matematike.

Prošle zime sleđenim, maglovitim bosanskim putevima putovala sam u naselja, gradove i sela koja su najviše pogođena  polavama. U Dnevnim centrima  upoznala sam djecu koja su spontano i neposredno prihvatala zadatke Glumačko terapeutske radionice. Djeca u Šekovićima, Begovom Hanu, Nemili jednako su kreativna i posebna kao djeca koju sam vidjela u Engleskoj u vrlo otmenim školama. Imaju onaj isti kosmos u očima. Istu zaigranost, radost igre, spontanost i oduševljenje. Naš san je da jednog dana imamo s Helen O' Grady Akademiju u cijeloj BIH, da obučimo i angažujemo  nove učitelje i tako otvorimo  nova radna mjesta. Od oktobra počinjemo u Sarajevu. Ono što u ovom trenutku sasvim sigurno mogu obećati je da da ćemo dati sve od sebe i više od toga našim malim polaznicima. Jer  će nas počastiti prilikom da budemo njihove učiteljice.