Prvačić

Prvi je septembar i za nas poseban dan. Moja mala velika djevojčica kreće u školu. Prvačić. Vjerovatno ću se probuditi s podočnjacima i malo plakati da me ona ne vidi a onda ću je probuditi, obuči joj kariranu suknjicu, bijele čarapice i lakovane cipelice jer kod nas je cijelo djetinstvo kao iz knjige “Djetinsvo kakvo treba biti”. Dok se budemo vozili prema školi slušaćemo Dubiozu ili Severinu i pjevati a meni će se vjerovatno vrtiti onaj uvijek savršeno montirani slide show u glavi od momenta kada sam  se probudila iz narkoze i na krevetu pored sebe vidjela dva ogromna bademasta tamna oka kako me gledaju iz sičušnog zavežljaja nalik na Babušku, I kako sam pomislila “neka ti je cijeli svijet malen najljepše moje”. I onda će se nizati sve naše temperature, sve sreće zbog prvog koraka, prve riječi, prve linije crteža, rođendani, predstave… Prvo je dijete kao neki savršeni životni projekat, neko čudo koje si cijeli život čekao i sve što učiniš nije dovoljno dobro za njega. Samu zvijezdu da skineš s neba bila bi tog čuda nedostojna. Drugo ili treće po redu uživa u istoj enormnoj ljubavi ali na nju si spreman, ne oduzima ti dah, ne odsjeca noge, ne guši te u grlu… Prosto znaš tako se voli dijete.

 

 

Otkako sam rodila Prvačića kao da je sve oko mene pojelo po parče onog  Alisinog kolača. Jedan dio svijeta se smanjio do neporepoznatljivosti a drugi toliko narastao da me užasava. Užasava me odrastanje po parkovima koji se dijele sa lutalicama, užasava me to što ovdje nema niti jednog dječijeg muzeja, što nema akvarijuma, botaničkog vrta, što su automobili posvuda što su trotoari previsoki i preuski i što su kolica sa bebom gotovo uvijek pod nekim auspuhom. Užasava me i svijet pun ubica i manijaka, ozonse rupe, E faktori na bombonama… I znam da je ne mogu od svega zaštiti. Pomalo me i užasava to što će sad morati pisati zadaće, što će sjediti u klupi i gledati u prozor  možda želeći da ide vani da kopa zemlju i zamotava je u lišće praveći lutkama sarmice. Što će je neki nepoznati ljudi ponekad naružiti jer ne može prestati brbljati sa drugaricom iz klupe ili će je neki nevaljali dječak udariti a ona mu neće znati vratiti mada sam joj sto puta rekla, neka mi oproste sve pedagogije svijeta, ne daj na sebe nikome i nikada. A zapravo me samo užasava to što prvi dan škole  je kraj našeg bebovanja i početak njene samostalnosti. Prvi korak na velikom putu koji vodi do trenutka kada joj možda više neću trebati.

Prvi je septembar i ona će držati čvrsto moju ruku sve dok ih učiteljica ne poreda u vrstu a mene će trenutak kada njena ruka isklizne iz moje zaboljeti više nego nju I dok bude ulazila u školu roniću gorke suze kao prije par godina kada sam je odvela u vrtić i iz žbunja posmatrala kako sama stoji u parku podalje od druge djece zaklinjući se da je to prvi i posljednji dan kada sam je pustila od sebe. Naravno već sutra i sljedećih godina obožavala je vrtić, imala hrpu prijatelja i  jednako je obožavala svoje vaspitačice i učiteljice. Kao što će već drugi septembar biti mnogo manje patetičan od prvog. Ali danas ću dozvoliti sebi da plačem i da se radujem u isto vrijeme. I da šapućem za njom, opet neka me poljube u dupe svi autori superprodavanih bestselera o pravilnom ( i dosljednom) odgoju, “ako ti se ne piše zadaća ne moraš, ako budeš kihala i šmrcala ostaćeš kući pa čak i kad osvane maglovito novembarsko jutro i tada ćeš ostati, nema veze ako ne budeš uvijek baš odlična premda znam da ćeš biti“. I naravno znam da ništa od ovog neće biti tako. Obećavam,  tvoja će mama uvijek biti tu za tebe i  potrudiće se da  od ovog ružnog svijeta dobiješ najbolje parče.  A vi drage moje ostavite sve i uzmite ih u krilo, jer vrijeme tako neumoljivo brzo prođe.

 

I ja sam muzej.

Moje ime je Ajra i imam  sedam godina. Živim u Sarajevu gdje sam i rođena. Kada sam imala dvije godine, ljeto je bilo vrelo, sparno i magličasto kako  samo vrela ljeta u gradu slikaju  prašnjavi akvarel tišine a moja mama me je svaki drugi dan vodila u Zemaljski muzej BIH gdje smo dugo sjedile u hladovini   botaničke bašte. Ja sam se tada igrala ispred jednog velikog kamena za koji mi je mama rekla da se zove stečak i prstom prolazila kroz prizore uklesanog života na njemu. Potom bi otišle u onu zgradu gdje se nalaze lutke veće od moje mame i tate a jedna teta Azra mi je ispričala da te lutke zapravo čuvaju sjećanje naših nana,pranana djedova i pradjedova. Čuvaju sjećanje na to kako su oni živjeli. Jednom sam vidjela i ostatke kraljevskog grada Bobovca koji liči na one gradove u kojima žive princeze iz crtanih filmova a mama mi je pred spavanje dugo pričala o princezama i kraljicama koje su tamo zaista živjele i to nije izmišljena priča kao u crtanom filmu već ona prava. Ona koja se zaista dogodila. To se zove istorija. Meni se pak najviše dopala izložba starih igara i igrica. Naučila me je da ne moraš imati mnogo da bi se igrao. Moraš samo željeti da se igraš.

 

 

 

 

 

A onda su  vrata mog muzeja zakovali nekim daskama. Ja sam tek naučila čitati i ponosna na to što sam jednom iz auta pročitala riječ zatvoreno, pitala sam mamu i tatu zašto je muzej zatvoren i hoće li se kao moj vrtić otvoriti nakon ljeta. Mama koja uvijek zna odgovor nije znala šta da mi kaže. Ali je očiju punih suza pitala tatu kako da mi to objasni.

Moje ime je Ajra i proljetos sam bila u posjetu rođacima koji žive u New Yorku. Svaki dan smo išli u neki drugi muzej. Vidjela sam dinosauruse i slike obojene samo plavom bojom. Moja prijateljica Sara živi u Beču i kad vani pada kiša s mamom i tatom ide u Zoom Muzej gdje se kako ona kaže, djeca zabavljaju mnogo bolje nego u igraonama u shooping centrima. Ona svake sedmice ide i sa školom u razne muzeje i poklonila mi je crtež koji se zove Poljubac a koji je u jednom od njih naslikala za mene gdjedajući kako ga je naslikao slikar koji se zove Klimt. Ono kao kad ti se zub klima. Mnogo mi nedostaje kao i Zaja. Nas tri smo bile najbolje drugarice a onda su njih dvije otišle iz Sarajeva i nikada se više neće vratiti.

                                             Sarajevska Hagada prizor

Ja sam Ajra i danas sam nakon tri godine opet bila u muzeju. Čiko koji se zove kustos pokazao mi je leptire i bube, kristale i školjke, medvjede i ogromni kostur kita ulovljenog u Grčkoj. Pokazao mi je i ptice koje se zovu lešinari. One koji čekaju da se ugine pa da se raskida sve ono što je bio život. Taj čiko tri godine nije dobio platu a svaki dan je išao na posao. On možda ima djevojčicu kao što sam ja koja čeka da joj tata kupi tene za sport, čokoladicu kad učini od prve ono što joj se kaže ili pernicu sa slikom Zvončice. Njen tata zna sve o leptirima i bubama kao Zvončica ali ne može da joj kupi pernicu s njenom slikom. Jer ovdje gdje mi živimo nema kraljice vila ni čarobnog praha. Ili ga nema za sve podjednako.

 

Moje ime je Ajra i imam sestru Riju koja je danas prvi put ušla u  Zemaljski muzej. Ona je još mala ali je već prije bila u muzeju Krapinskog čovjeka, gdje sam naučila kako je nastao svijet. Jer u muzejima se uči mnogo više nego iz knjiga. U njima se uči o sebi i svojoj prošlosti. A ako mi onom daskom na kojoj piše zatvoreno zatvorite prošlost zakovali ste mi i budućnost. Meni i stotinama hiljada druge djece u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini. A  to nemate pravo.

Helen O' Grady Akademija od oktobra u Sarajevu.

1992 Godina je, juni i ja sam s nekoliko dječaka i djevojčica, zarobljena u opkoljenom Sarajevu u podrumu naše zgrade. Da bi prekratili vrijeme, napravili smo predstavu na koju smo pozvali komšije iz našeg i susjednog ulaza. U haustoru, između memljivog podruma koji je naš novi dom i prvog sprata razapeli smo štrik, zakačili deku ambasadorku i igrali predstavu. Da je ova priča mnogo više od melodramatičnog sjećanja na djetinstvo u ratu svjedoči u nekoj arhivi zaboravljena VHS kaseta sa snimkom jedne od epizoda Dječije Televizije( DTF) i nje se  se vjerovatno sjeća naš dobri Troka koji  je naš ansambl prozvao PUH ili „Pozorište u Haustoru“. Osim što sam igrala u predstavi, ja sam bila mentor, učitelj i reditelj a ta uloga me „zakačila“ jer sam u tom haustoru, u toj maloj trupi, bila jednostavno najstarija. Teatar i gluma su tako postali način da preživim ratne godine. Tako sam počela da im pripadam i nikada nisam prestala.

Kada sam 2001 godine diplomirala na odsjeku  za Glumu na Akademiji scenskih umjetnosti, kao i svaka mlada glumica gladna uloga i angažmana ali i pokojeg dinara, prihvatila sam poziv tadašnje direktorice Sos Kinderdor International društvenog centra  Hermann Gmeiner da režiram ni manje ni više, priredbu povodom otvaranja drugog sprata njihove zgrade. Došla sam da zaradim neku sitnu lovu za ljetovanje, s namjerom da idem prema teatrima gdje su me, tako sam vjerovala, čekale sve te silne željene i očekivane uloge, ali život mi je namjenio jednu od njih, kojoj se nisam nadala, ali mi je danas jasno koliko je važna- ulogu učiteljice. Ostala sam u tom centru osam godina, izvela nekoliko generacija osnovaca i srednjoškolaca i s ponosom mogu reći da su neki od njih najbolji mladi glumci u regionu. Uradili smo brojne predstave ali se više od samih predstava sjećam kako smo odrastali zajedno, kako smo se suočavali sa svim onim što je mulj jednog društva izgubljenog u tranziciji i kako su te probe i te predstave stvarale magloviti bedem od snova oko dječaka i djevojčica koji su u međuvremenu postajali ljudi. Pa tako ni dileri iz obližnje kafane, ni šaneri koji su jednog od mladih glumaca isprebijali sedam dana prije premijere predstave” San ljetne noći“, ni kokuzluk, ni stroga  formalna administracija nevaladinog sektora, ni mame i tate koji su svoju djecu vidjeli kao ekonomiste, ljekare i pravnike, nisu mogli ništa tim snovima.

 Od 2004 godine kao saradnik, potom kao asistent, viši asistent a danas docent, radim na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i smatram da je to, osim moje dvije kćeri, najveća privilegija mog života. Ne prođe niti jedan dan da nešto novo ne naučim od svojih saradnika, nekadašnjih profesora, kolega ali i studenata. Jednom me je jedna majka kojoj se kćerka željela upisati na Akademiju pitala : „Ok da li biste vi svoje dijete pustili da upiše Glumu?- To je tako nesigurno zanimanje“ –„Nesigurno? Ja kad bih tražila sigurno utočište za svoje dijete to bi bila Gluma“-. „Da ali od čega će živjeti“?-. „To je užasno važno pitanje ali mislim da je mnogo važnije od toga, kako će živjeti. Hoće li biti sretna.“

Gluma je moćna učiteljica života. Gluma pomjera granice onoga što znamo  o sebi. Gluma nam otvara mogućnost da učimo o svijetu  u mikrokosmosu scenskog prostora. U rukama glumca stolica može postati šešir. Gluma nas uči esencijalnom životnom djelanju....Gluma je dobra samo ako nije gluma. Ako je istina.  A gdje u ovom fejkiranom retuširanom svijetu još postoji istina?

 

 

 

Kada sam prije godinu dana sasvim slučajno našla  na internetu Helen O’Grady Akademiju i tekst  njenog nacionalnog direktora koji počinje s rečenicom „Svako dijete ima potencijal genija- taj specijani segment koji čini osobu unikatnom,“bila sam istinski potresena spoznajom koliko to često kao majka i sama zaboravim. Naime, kao i svaki roditelj želim da moje dijete nauči francuski i engleski jezik, da se bavi sportom, da savlada vještine koje će mu u životu, danas, sutra, valjati na nekom od životnih tržišta na kojem se nađe, a zapravo zaboravljam da je istinski potencijal u razvoju tih malih osobnosti, u tim skicama koje će sutra biti portret karaktera. Jedinstvenog u milijardama drugih portreta.

Odluka da otvorim Helen O ' Grady Akademiju u Sarajevu, međutim, nije bila  samo moja. Moja je bila ideja ali istinski motor te ideje je postala Šejla, moja drugarica, partnerica i kolegica koju sam, upoznala baš nakon jedne dječije predstave (Upoznala nas je zajednička prijateljica predivna glumica Maja) . Šejla je nakon više od decenije života u Americi odlučila da rizikuje i vrati se u Sarajevo, u BIH. Kažem da rizikuje jer je u Americi ostavila briljantnu karijeru menadžerice prestižne kompanije Sisley's  i vratila se puna optimizma i nade svojoj kući. Njena pragmatičnost, snalažljivost, odlučnost i isti taj optimizam najčvršći su temelji priče u koju smo se spontano upustile.

Nakon  boravka u UK i intenzivnog treninga Helen O' Grady Akademije sigurna sam da smo donijele pravu ali i vrlo važnu odluku za BIH. Naime, ova škola postoji trideset godina i radi po  istom curriculumu s 50.000 polaznika svake sedmice u 1700 studija u cijelom svijetu. Postoje generacije i generacije koje su odrasle u ovoj školi. Neki od polaznika nikada nisu postali glumci niti je teatar bio njihova sudbina ali su kroz Helen O 'Grady školu stekli nužno samopouzdanje, socijalne i komunikacijske vještine, povjerenje u osobni potencijal i što je najvažnije od svega, prihvatili  i zavoljeli sebe kao jedinstvenu i suverenu individuu.. Drugi su opet postali glumci, reditelji, scenaristi, kamermani ... No cilj Helen O' Grady programa nikada nije bio  stvarati zvijezde u industrijskom smislu te riječi, već  učiniti da dijete povjeruje da je ono noseća, glavna uloga vlastitog života, njegov scenarost i reditelj. No, iako im to nije primarni cilj, djeca i mladi i ljudi Helen O' Grady škole na kompetitivnim audicijama u Londonu često dobivaju glavne uloge a sama škola je neprikosnoveni lider u oblasti dramske edukacije uprkos činjenici da je u Engleskoj predmet Drama neizostavan dio nacionalnog curriculuma u školama. Tačnije važniji je predmet od matematike.

Prošle zime sleđenim, maglovitim bosanskim putevima putovala sam u naselja, gradove i sela koja su najviše pogođena  polavama. U Dnevnim centrima  upoznala sam djecu koja su spontano i neposredno prihvatala zadatke Glumačko terapeutske radionice. Djeca u Šekovićima, Begovom Hanu, Nemili jednako su kreativna i posebna kao djeca koju sam vidjela u Engleskoj u vrlo otmenim školama. Imaju onaj isti kosmos u očima. Istu zaigranost, radost igre, spontanost i oduševljenje. Naš san je da jednog dana imamo s Helen O' Grady Akademiju u cijeloj BIH, da obučimo i angažujemo  nove učitelje i tako otvorimo  nova radna mjesta. Od oktobra počinjemo u Sarajevu. Ono što u ovom trenutku sasvim sigurno mogu obećati je da da ćemo dati sve od sebe i više od toga našim malim polaznicima. Jer  će nas počastiti prilikom da budemo njihove učiteljice.

 

Elma Hodžić & Historijski muzej : Rad prisiljava druge ljude da te cijene i poštuju

 

Ući u muzej bilo gdje u svijetu znači ući u prostor pohranjenog kolektivnog sjećanja. To je ono što jedan narod čini narodom, zbirka njegove istorije, putokaz prema budućnosti i lupa pod kojom prošlost sama govori. Savremena muzeologija od prostora muzeja čini prave edukativne (i zabavne) centre koji postaju simbolima gradova kao na primjer : Met u New Yorku, Luvr u Parizu, Del Prado u Madridu... I osim njih mali milion drugih jednako zanimljivih. Otužno je  više i govoriti o odnosu prema kulturi i muzejima u Bosni i Hercegovini.  Svi smo već pomalo umorni od te nesvrsishodne priče i statusa na društvenim mrežama. Ovaj put pišem o ljudima koji rade. Bez puno šuplje priče. Historijski muzej na čelu s direktoricom Elmom Hašimbegović i njenim timom svijetli je primjer otpora prema sveopštoj letargiji i nemaru društva prema instituciji koja pohranjuje više od 400.000 muzejskih predmeta, dokumenata, fotografija, umjetničkih djela od različite vrijednosti za historiju Bosne i Hercegovine, od kojih su veliki broj rariteti.
 

 

Elma Hodžić je mlada historičarka umjetnosti, magistica historije umjetnosti i komparativne književnosti. Briljantna studentica koja je učestovala u nekoliko važnih umjetničkih postavki u BIH. Upravo se vratila iz Pariza koji je na nju ostavio poseban utisak.

 

 

Nedavno si se vratila iz Pariza. Možeš li nam reći nešto o svojim iskustvima s ovim eklektičnim gradom umjetnosti?

Ah, Pariz... Balzak ga naziva savršenim čudovištem: Tavani kao neka vrsta znanja, prvi spratovi kao srećni stomaci, a radnje – prava stopala odakle polaze sva trčkarala, svi prezaposleni. Čudovište koje vodi vječito marljiv život. Kad u sitne sate pomisliš da sve staje, neosjetno njegovi zglobovi počinju da pucketaju, pokret se prenosi, ulica progovara... i opet novi dan. A ja u Parizu...Mnogo sam učila u gradu svjetlosti i prave poezije, u kojem zasijaju i sve neobične i goleme protivrječnosti.

Vratimo se kući. U Bosnu. Ne želim da govorimo o stanju na umjetničkoj sceni u BIH, ta depresivna priča već je svima poznata. Hajde da govorimo o svijetlim primjerima. O Historijskom muzeju gdje volontiraš već godinu dana. Reci nam o projektima koje je muzej pokrenuo posljednjih godina?

Historijski muzej BiH je ove godine ponudio i mnogo više od svojih mogućnosti. Organizirane su brojne izložbe, diskusije i seminari čime se nastojalo ukazati kako je muzej mjesto dijaloga. Posebno su važne izložbe A onda, odjeknuo je onaj hitac u Sarajevu...: Prvi svjetski rat i BiH i Od prve lopte do Brazila 1903-2014 koje su pratile dva važna događaja u BiH ove godine: Obilježavanje početka Prvog svjetskog rata i nogometno prvenstvo u Brazilu. Pomoću radionica za djecu i omladinu smo pokušavali jačati edukativnu ulogu muzeja i predstaviti i tu zabavnu, kreativnu stranu muzejskog prostora. Otvoren je taktilni prostor, prilagođen potrebama slijepih i slabovidnih lica. Također, uređuju se muzejske kolekcije. Ove godine je dosta pažnje posvećeno modernizaciji Zbirke umjetničkih djela, renoviranjem i poboljšavanjem prostorija zbirke. Naravno, ni umjetnička djela nisu zapostavljena, pa je tako pola kolekcije portreta Narodnih heroja iz ove zbirke restaurirano i u preuređeni prostor će biti vraćeni i “osvježeni“ portreti. Uglavnom, radi se na više frontova i radi se punom parom!

Neki od sadržaja u Historijskom muzeju BiH pokušavaju pratiti  svjetske muzeoloških incijative, npr. taktilni prostor za slabovidna i slijepa lica koju su već posjetila djeca s ovom vrstom invaliditeta.
 

Često nemamo viziju u kakvim teškim uslovima Historijski muzej BiH opstaje i kako je teško razmišljati o naprednim inicijativama ukoliko neki opšti uvjeti rada nisu ispoštovani. Unatoč situaciji, u Muzeju se radi i na kreiranju vizualnog identiteta muzeja, proširivanju ponude posjetiteljima i na nivou izložbi, ali i na nivou edukativnih aktivnosti. Taktilno područje je povećalo broj muzejske publike, otvarajući Historijski muzej prema publici koja do sada nije imala priliku uživati u posjetama muzeju. Međutim, ova postavka nije namijenjena isključivo slijepim i slabovidnim licima jer je njen potencijal ogroman u edukaciji djece i mladih. Sada se više radi na izgledu muzejskih postavke i na uključivanju raznih aspekata tjelesnog iskustva u percipiranje izložbe. Izložbe prestaju biti monotone i po formi, ali i po sadržaju. Mladi ljudi sve više koriste prostor Historijskog muzeja za predstavljanje svojih radova.

Koje su to stalne muzejske postavke?

Stalne muzejske postavke su Opkoljeno Sarajevo, izložba Paralele i izložba fotografija 15 godina Jima Marshalla. Suvenirnica Historijskog muzeja BiH je također otvorena svakim danom, pa ukoliko tražite zanimljive poklone, predlažem da posjetite Historijski muzej BiH... pronaći ćete nešto, sigurna sam.

 

Kako muzej opstaje? Instalacije su stare, u muzeju je hladno, no ipak, vi radite punom parom.

Muzej najviše opstaje entuzijazmom uposlenika. Mislim da se u našem društvu moć rada ne razumijeva u potpunosti. Rad ustvari prisiljava druge ljude da te cijene i poštuju (Ivo Andrić pored rada pominje i hrabrost, ali nam je rad mnogo sigurnije sredstvo od hrabrosti: hrabrost naprosto nije svakom od prirode dana, a i prilike su za hrabrost rijeđe). Zahvaljujući radu se proširio lijep glas o Historijskom muzeju BiH, šire se simpatije... a tako ćemo učiniti da i društvo podigne glas protiv zatvaranja muzeja. Muzeji će opstati samo ukoliko se u društvu javi potreba za njima, ukoliko stalno budemo govorili o njihovoj važnosti i još bolje, ukoliko djelima pokažemo šta sve muzej može. Naravno, za uspješan rad, potreban je i dobar vođa, a Historiski muzej BiH na čelu ima nekog ko ne kaže: idi, već :Idemo.

Mlada si osoba, magistrica Historije umjetnosti i Komparativne književnosti. Očekivano bi bilo vidjeti te na nekom prestižnom svjetskom Univerzitetu na doktoratu, no ti si izabrala da sa sjajnim kolegama podižeš muzej na noge i to volonterski. 
Doktorat je u mojim planovima, svakako. Međutim, još tokom studija sam shvatila da mi treba praktičnog rada i intenzivnijeg kontakta sa strukom. Samoinicijativno sam došla u Historijski muzej i ponudila da volontiram. Vremenom smo Historijski muzej i ja stupili u simbiozu u kojoj sam počela uviđati šta moj poziv zapravo znači učeći od starijih kolega, a naravno, trudila sam se da budem i muzeju od koristi. Ovo je samo jedna stepenica u mom profesionalnom usavršavanju.

Tvoj magistraski rad iz oblasti Muzeologije bavi se temom kolektivnog sjećanja kroz umjetničke postavke?

To je jedna od tema o kojoj se u kontekstu likovnih umjetnosti i muzeologije nije mnogo govorilo kod nas, a opet su brojni svjetski autori zaokupljeni upravo ovim problemom. Moje istraživanje je zasnovano na lokalnom kontekstu i počinje pretpostavkom da je kroz umjetnost i muzejsku praksu moguće kreirati kolektivno pamćenje, da je kultura nešto šo se (re)kreira i da sam proces kreiranja sjećanja na prošlost nije nimalo naivan. Također, proučavala sam mehanizme kojima individualno iskustvo posredstvom muzealizacije postaje kolektivno i uloge muzejske djelatnosti u prozivodnji kolektivnog pamćenja. Odbranom magistarskog rada nisam prekinula istraživanje ove teme, naprotiv, svjesna sam koliko još moram raditi.

Sa  kolegicom Aminom Hamzić postavila si izložbu "Predmeta ubijene djece opkoljenog Sarajeva". To je bila naša prva saradnja.  Osim teksta koji ste napisale, bile ste i podrška roditeljima koji su donirali predmete. Napravile ste potom koncept "Bijele Sobe", memorijalnog prostora koja bi čuvao sjećanje na ubijene mališane.

Za projekat Bijela Soba još uvijek tražimo prostor i finansijsku podršku. Naš primarni cilj je bio stvaranje prostora koji bi odavao počast žrtvama, ali smo razmišljale i o načinima da u prostor uključimo i edukacije, radionice za djecu i druge sadržaje koji bi od Bijele Sobe napravile mjesto susreta, života i mira.

 Bila si kustosica jedne od izožbi u okviru Zvona. Kakva je savremena  BIH umjetnička  scena? Ko su po tebi najprovokativniji autori?

Provokativno pitanje... Inače, izbjegavam spominjati imena jer se kod nas često miješaju privatni i profesionalni stavovi, pa mi je lakše govoriti o djelima. BiH suvremena umjetnička scena je šarolika, stoga mi se čini da bi dobra likovna kritika nekako pročistila tako česte maglovite umjetničke teorije koje služe kao plašt za prikrivanje gluposti. Dobra kritika bi onemogućila vulgarizaciju izraza, zaustavila širenje legendi o novim kvalitetima i teorija o zaostalim sredinama i neshvaćenim veličinama.  Ima zaista i svijetlih primjera. Moram pohvaliti rad Mladena Miljanovića Vrt uživanja kojim je predstavljao BiH na Venecijanskom bijenalu. Vrt uživanja je jedinstven primjer tehničke kvalitete, uspješnog citiranja starog majstora i sklada između forme i sadržaja.

S druge strane poznaješ i stare majstore. Imaš poseban senzibilitet prema slikarstvu. Malo se zna o BiH slikarima kao što su Rizah Štetić, Behaudin Selmanović...

Pa ne bih se složila da se malo zna o slikarima, samo bismo se možda više trebali posvetiti proučavanju njihovih djela. Društvo jeste nezainteresirano, ali i za to ima lijeka. Vjerujem da bismo mi historičari umjetnosti trebali biti bolji posrednici u objašnjavanju i približavanju umjetnosti publici. Naravno, i sami umjetnici moraju biti svjesni da je naša sredina vizualno nepismena (kada govorimo o umjetnosti) i trebaju pronalaziti forme ili teme koje će biti razumljive većini. Dokle god se izložbe budu pravile za uske krugove, mislim da društvo neće vidjeti potrebu da njeguje nešto što ne razumije. 

Možeš li nam predstaviti neke od budućih projekata Hist. Muzeja

Sljedeća godina će u Historijskom muzeju BiH posvećena obilježavanju 70 godina od osnivanja Muzeja. Moraćete sami doći da provjerite. Čekamo vas!