Kako je umro Mali Princ

Jedan od romana koji nikada nisam uspjela pročitati do kraja je Lolita Vladimira Nabokova. Svaki put kada pisac dolazi u motivacijski okvir penetriranja odraslog muškarca u djevojčicu, meni se povraćalo. Način na koji se romantizira pedofilija sjećanjem na prvu ljubav( ona je umrla od tifusa, a on ju nikad nije zaboravio. Od tada je razvio čudnu sklonost da ga privlače rano sazrele djevojčice pretpubertetske dobi - koje naziva "nimfice") uvijek sam smatrala krajnje bolesnim. Jednu drugu knjigu sam uspjela pročitati do kraja iako grcajući u suzama. Lovac na zmajeve. Provarila sam i Sada ali scena u kojoj se u jednoj uličici grupno siluje dječak od strane njegovih vršnjaka dok njegov drug to posmatra i  kasnije piše o tome, potresla me jednako kao što me svaki put potrese kad Medeja pobije djecu, možda čak i više. Nimalo slučajno, a roman je baziran na istinitom događaju, grupa dječaka silovatelja postaju talibanske vođe koje vrše masovne egzekucije u Avganistanu, kamenuju žene i podvode dječake iz sirotišta na noćna orgijanja.

Govorim o knjigama jer vjerujem da je u njima sve zapisano. I čitam ih svojoj djeci bjesomučno. Sinoć joj čitam Malor Princa

Zbilja, na planeti malog princa bilo je, kao i na svim drugim planetama,dobrog bilja i korova. Prema tome, i sjemena dobrog bilja, a i sjemena lošeg korova. Ali sjeme je nevidljivo. Ono spava skriveno u zemlji sve dok mu ne padne na pamet da se probudi. Tada se ono isteže i tjera najprije plašljivo prema suncu jedan čarobni mali bezazleni izdanak. Ako je u pitanju izdanak rotkvice ili ruže, možemo ga slobodno pustiti da raste. Ali ako je u pitanju korov, moramo ga odmah iščupati, čim ga prepoznamo. Na planeti malog princa bilo je strašnog sjemenja... to je bilo sjemenje baobaba. Tlo na njegovoj planeti bilo ga je prepuno.A ako baobaba ne iščupamo na vrijeme, nikada ga se ne možemo osloboditi.

Ona spava, uz kapak joj kao surma podvučena linija trepavica a ja je gledam i mislim na Mahira. Jeste li u ovih nekoliko dana, vi koji pokušavate civilizirano sagledati sve uglove kruga, čuti druge strane, vi, koji osuđujete linč a ne zločince, zamislili svoje dijete vezano za radijator, poniženo, isprebijano?... Jeste li ga zamislili kako kradom odlazi u toalet i krije krvave tragove zločina?. Jeste li ga zamislili kako zuri u plafon paralizirano od straha, stida, nemoći?...Možete li ga vidjeti kako rasute lobanje leži u krvi na pločniku?. Dok se tovarite po tastauri i pijuckate vino i ovo vas sve jednako uzbuđuje kao smog u Sarajevu ili utakmica Željo- Sarajevo, jedna žena se raspada od bolova nad istom tastaurom čitajući civilizirano malograđansko promatranje svih uglova zločina koji joj je ubio jedino djete. Ono što me paralizira u Sarajevu posljednjih godina je  potmuljena saradnja sa zločincima artikulisana u tom demonskom „Ali“...“Ali ima tu“. „Ali ne vjerujem baš, Ali ima tu još“ ... „Ali koji kurac je stajala na pješačkom prelazu kad je baš on isprobavao svoju novu zvjerku,“ . Mentalna aritmetika provincijalnih poluintelektualaca. Lažni objektivizam koji prikriva potpuno odsustvo milosrđa i empatije.

Žrtva nad žrtvom je Majka. Žena. Kako nije primjetila. Udala se za drugog.Preselila u drugi grad.Kako nije djelovala. Iako je sto puta ponovila da jeste, da je angažovala psihologa, promjenila djetetovu sredinu, pokušala razgovarati s nastanicima. Nad ženom koja nas je sve pozvala na zakon, na smirivanje strasti, na pravdu. Pravdu koja mora biti zadovoljena. Postavila svoje povjerenje u Sistem naspram  demonskog „We are the reason“. Suprostavila se moćnim koji vladaju svijetom na koje ju je upozoravalo njeno dijete dok je bilo živo. Majka koju je dijete sakrivajući zločin pokušalo zaštiti od njegovih egzekutora. Andromaha našeg doba.

U mrljavoj borbi koja je pred njom čekaju je mučne obdukcije duha –„Je li gurnuo ruku tu ili tu, preko gaćica ili pantola“- gdje će preživjelo dijete- svjedok stati, zadrhtati i onda će se reći da laže.  Čekaju je prijetnje i podmićivanja. Znam to. Jednom sam bila na tom mjestu kada me je sa četrnaest godina zgazio autom jedan s Planete Moćnih, stavio me u auto i vozao sat vremena skupljajući jarane, da se, ako bude trebalo, suprostave mom ocu, dok je moj otac pomahnitalo tražio po  ratnim bolnicama svoje dijete. Nije ga ubio niti je uzeo ponuđeno mito, stajao je miran i kada mi je nakon svega inspektor postavio pitanje u bolničkom krevetu- „Je li bilo žmigavca“. Nije. Uzeo je advokata. Plaćao ga ničim jer se nije imalo od čeka platiti. Spor je još uvijek u nekoj arhivi. Advokat je umro bez honorara a čovjek koji me zgazio preselio se negdje u EU još dok smo se ganjali po mučnim ročištima. Svi znamo bar deset ovakvih priča.

Oni koji su ubili Mahira, oni moćni, sutra će sjediti pored moje i vaše djece na fakultetu ili u nekom klubu. Možda će ih jednom odvesti u  mrak na Igmanu. A onda će neki drugi bez stvarnih problema vrištati po facebooku a mi ćemo gledati u lice demona koje smo podcijenili. –„Možda je zaslužila jer je nosila uske hlačice kao Lolita i kao sve nimfe.“ Možda je mati kriva jer radi puno pa joj nije obajasnila da se takvih kloni. Mentalna artitmetika.

Dok im čitam Malog Princa i  učim ih dobroti i pristojnosti mislim na korov baobaba koji nismo na vrijeme počupali, planiram da ih upišem na džudo i razmišljam da ih školujem kod kuće i da stakleno zvono skinem tek kad jednom zauvjek napuste Planetu Moćnih. Mislim na Malog Princa koji je umro u Sarajevu.  A negdje duboko u meni ključa bijes i ponavljam- Priđeš li mojoj nema te Sile ni na ovom ni na onom svijetu, pa ni na Planeti Moćnih, koja će te od mene sačuvati.

Prvačić

Prvi je septembar i za nas poseban dan. Moja mala velika djevojčica kreće u školu. Prvačić. Vjerovatno ću se probuditi s podočnjacima i malo plakati da me ona ne vidi a onda ću je probuditi, obuči joj kariranu suknjicu, bijele čarapice i lakovane cipelice jer kod nas je cijelo djetinstvo kao iz knjige “Djetinsvo kakvo treba biti”. Dok se budemo vozili prema školi slušaćemo Dubiozu ili Severinu i pjevati a meni će se vjerovatno vrtiti onaj uvijek savršeno montirani slide show u glavi od momenta kada sam  se probudila iz narkoze i na krevetu pored sebe vidjela dva ogromna bademasta tamna oka kako me gledaju iz sičušnog zavežljaja nalik na Babušku, I kako sam pomislila “neka ti je cijeli svijet malen najljepše moje”. I onda će se nizati sve naše temperature, sve sreće zbog prvog koraka, prve riječi, prve linije crteža, rođendani, predstave… Prvo je dijete kao neki savršeni životni projekat, neko čudo koje si cijeli život čekao i sve što učiniš nije dovoljno dobro za njega. Samu zvijezdu da skineš s neba bila bi tog čuda nedostojna. Drugo ili treće po redu uživa u istoj enormnoj ljubavi ali na nju si spreman, ne oduzima ti dah, ne odsjeca noge, ne guši te u grlu… Prosto znaš tako se voli dijete.

 

 

Otkako sam rodila Prvačića kao da je sve oko mene pojelo po parče onog  Alisinog kolača. Jedan dio svijeta se smanjio do neporepoznatljivosti a drugi toliko narastao da me užasava. Užasava me odrastanje po parkovima koji se dijele sa lutalicama, užasava me to što ovdje nema niti jednog dječijeg muzeja, što nema akvarijuma, botaničkog vrta, što su automobili posvuda što su trotoari previsoki i preuski i što su kolica sa bebom gotovo uvijek pod nekim auspuhom. Užasava me i svijet pun ubica i manijaka, ozonse rupe, E faktori na bombonama… I znam da je ne mogu od svega zaštiti. Pomalo me i užasava to što će sad morati pisati zadaće, što će sjediti u klupi i gledati u prozor  možda želeći da ide vani da kopa zemlju i zamotava je u lišće praveći lutkama sarmice. Što će je neki nepoznati ljudi ponekad naružiti jer ne može prestati brbljati sa drugaricom iz klupe ili će je neki nevaljali dječak udariti a ona mu neće znati vratiti mada sam joj sto puta rekla, neka mi oproste sve pedagogije svijeta, ne daj na sebe nikome i nikada. A zapravo me samo užasava to što prvi dan škole  je kraj našeg bebovanja i početak njene samostalnosti. Prvi korak na velikom putu koji vodi do trenutka kada joj možda više neću trebati.

Prvi je septembar i ona će držati čvrsto moju ruku sve dok ih učiteljica ne poreda u vrstu a mene će trenutak kada njena ruka isklizne iz moje zaboljeti više nego nju I dok bude ulazila u školu roniću gorke suze kao prije par godina kada sam je odvela u vrtić i iz žbunja posmatrala kako sama stoji u parku podalje od druge djece zaklinjući se da je to prvi i posljednji dan kada sam je pustila od sebe. Naravno već sutra i sljedećih godina obožavala je vrtić, imala hrpu prijatelja i  jednako je obožavala svoje vaspitačice i učiteljice. Kao što će već drugi septembar biti mnogo manje patetičan od prvog. Ali danas ću dozvoliti sebi da plačem i da se radujem u isto vrijeme. I da šapućem za njom, opet neka me poljube u dupe svi autori superprodavanih bestselera o pravilnom ( i dosljednom) odgoju, “ako ti se ne piše zadaća ne moraš, ako budeš kihala i šmrcala ostaćeš kući pa čak i kad osvane maglovito novembarsko jutro i tada ćeš ostati, nema veze ako ne budeš uvijek baš odlična premda znam da ćeš biti“. I naravno znam da ništa od ovog neće biti tako. Obećavam,  tvoja će mama uvijek biti tu za tebe i  potrudiće se da  od ovog ružnog svijeta dobiješ najbolje parče.  A vi drage moje ostavite sve i uzmite ih u krilo, jer vrijeme tako neumoljivo brzo prođe.

 

I ja sam muzej.

Moje ime je Ajra i imam  sedam godina. Živim u Sarajevu gdje sam i rođena. Kada sam imala dvije godine, ljeto je bilo vrelo, sparno i magličasto kako  samo vrela ljeta u gradu slikaju  prašnjavi akvarel tišine a moja mama me je svaki drugi dan vodila u Zemaljski muzej BIH gdje smo dugo sjedile u hladovini   botaničke bašte. Ja sam se tada igrala ispred jednog velikog kamena za koji mi je mama rekla da se zove stečak i prstom prolazila kroz prizore uklesanog života na njemu. Potom bi otišle u onu zgradu gdje se nalaze lutke veće od moje mame i tate a jedna teta Azra mi je ispričala da te lutke zapravo čuvaju sjećanje naših nana,pranana djedova i pradjedova. Čuvaju sjećanje na to kako su oni živjeli. Jednom sam vidjela i ostatke kraljevskog grada Bobovca koji liči na one gradove u kojima žive princeze iz crtanih filmova a mama mi je pred spavanje dugo pričala o princezama i kraljicama koje su tamo zaista živjele i to nije izmišljena priča kao u crtanom filmu već ona prava. Ona koja se zaista dogodila. To se zove istorija. Meni se pak najviše dopala izložba starih igara i igrica. Naučila me je da ne moraš imati mnogo da bi se igrao. Moraš samo željeti da se igraš.

 

 

 

 

 

A onda su  vrata mog muzeja zakovali nekim daskama. Ja sam tek naučila čitati i ponosna na to što sam jednom iz auta pročitala riječ zatvoreno, pitala sam mamu i tatu zašto je muzej zatvoren i hoće li se kao moj vrtić otvoriti nakon ljeta. Mama koja uvijek zna odgovor nije znala šta da mi kaže. Ali je očiju punih suza pitala tatu kako da mi to objasni.

Moje ime je Ajra i proljetos sam bila u posjetu rođacima koji žive u New Yorku. Svaki dan smo išli u neki drugi muzej. Vidjela sam dinosauruse i slike obojene samo plavom bojom. Moja prijateljica Sara živi u Beču i kad vani pada kiša s mamom i tatom ide u Zoom Muzej gdje se kako ona kaže, djeca zabavljaju mnogo bolje nego u igraonama u shooping centrima. Ona svake sedmice ide i sa školom u razne muzeje i poklonila mi je crtež koji se zove Poljubac a koji je u jednom od njih naslikala za mene gdjedajući kako ga je naslikao slikar koji se zove Klimt. Ono kao kad ti se zub klima. Mnogo mi nedostaje kao i Zaja. Nas tri smo bile najbolje drugarice a onda su njih dvije otišle iz Sarajeva i nikada se više neće vratiti.

                                             Sarajevska Hagada prizor

Ja sam Ajra i danas sam nakon tri godine opet bila u muzeju. Čiko koji se zove kustos pokazao mi je leptire i bube, kristale i školjke, medvjede i ogromni kostur kita ulovljenog u Grčkoj. Pokazao mi je i ptice koje se zovu lešinari. One koji čekaju da se ugine pa da se raskida sve ono što je bio život. Taj čiko tri godine nije dobio platu a svaki dan je išao na posao. On možda ima djevojčicu kao što sam ja koja čeka da joj tata kupi tene za sport, čokoladicu kad učini od prve ono što joj se kaže ili pernicu sa slikom Zvončice. Njen tata zna sve o leptirima i bubama kao Zvončica ali ne može da joj kupi pernicu s njenom slikom. Jer ovdje gdje mi živimo nema kraljice vila ni čarobnog praha. Ili ga nema za sve podjednako.

 

Moje ime je Ajra i imam sestru Riju koja je danas prvi put ušla u  Zemaljski muzej. Ona je još mala ali je već prije bila u muzeju Krapinskog čovjeka, gdje sam naučila kako je nastao svijet. Jer u muzejima se uči mnogo više nego iz knjiga. U njima se uči o sebi i svojoj prošlosti. A ako mi onom daskom na kojoj piše zatvoreno zatvorite prošlost zakovali ste mi i budućnost. Meni i stotinama hiljada druge djece u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini. A  to nemate pravo.

Helen O' Grady Akademija od oktobra u Sarajevu.

1992 Godina je, juni i ja sam s nekoliko dječaka i djevojčica, zarobljena u opkoljenom Sarajevu u podrumu naše zgrade. Da bi prekratili vrijeme, napravili smo predstavu na koju smo pozvali komšije iz našeg i susjednog ulaza. U haustoru, između memljivog podruma koji je naš novi dom i prvog sprata razapeli smo štrik, zakačili deku ambasadorku i igrali predstavu. Da je ova priča mnogo više od melodramatičnog sjećanja na djetinstvo u ratu svjedoči u nekoj arhivi zaboravljena VHS kaseta sa snimkom jedne od epizoda Dječije Televizije( DTF) i nje se  se vjerovatno sjeća naš dobri Troka koji  je naš ansambl prozvao PUH ili „Pozorište u Haustoru“. Osim što sam igrala u predstavi, ja sam bila mentor, učitelj i reditelj a ta uloga me „zakačila“ jer sam u tom haustoru, u toj maloj trupi, bila jednostavno najstarija. Teatar i gluma su tako postali način da preživim ratne godine. Tako sam počela da im pripadam i nikada nisam prestala.

Kada sam 2001 godine diplomirala na odsjeku  za Glumu na Akademiji scenskih umjetnosti, kao i svaka mlada glumica gladna uloga i angažmana ali i pokojeg dinara, prihvatila sam poziv tadašnje direktorice Sos Kinderdor International društvenog centra  Hermann Gmeiner da režiram ni manje ni više, priredbu povodom otvaranja drugog sprata njihove zgrade. Došla sam da zaradim neku sitnu lovu za ljetovanje, s namjerom da idem prema teatrima gdje su me, tako sam vjerovala, čekale sve te silne željene i očekivane uloge, ali život mi je namjenio jednu od njih, kojoj se nisam nadala, ali mi je danas jasno koliko je važna- ulogu učiteljice. Ostala sam u tom centru osam godina, izvela nekoliko generacija osnovaca i srednjoškolaca i s ponosom mogu reći da su neki od njih najbolji mladi glumci u regionu. Uradili smo brojne predstave ali se više od samih predstava sjećam kako smo odrastali zajedno, kako smo se suočavali sa svim onim što je mulj jednog društva izgubljenog u tranziciji i kako su te probe i te predstave stvarale magloviti bedem od snova oko dječaka i djevojčica koji su u međuvremenu postajali ljudi. Pa tako ni dileri iz obližnje kafane, ni šaneri koji su jednog od mladih glumaca isprebijali sedam dana prije premijere predstave” San ljetne noći“, ni kokuzluk, ni stroga  formalna administracija nevaladinog sektora, ni mame i tate koji su svoju djecu vidjeli kao ekonomiste, ljekare i pravnike, nisu mogli ništa tim snovima.

 Od 2004 godine kao saradnik, potom kao asistent, viši asistent a danas docent, radim na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i smatram da je to, osim moje dvije kćeri, najveća privilegija mog života. Ne prođe niti jedan dan da nešto novo ne naučim od svojih saradnika, nekadašnjih profesora, kolega ali i studenata. Jednom me je jedna majka kojoj se kćerka željela upisati na Akademiju pitala : „Ok da li biste vi svoje dijete pustili da upiše Glumu?- To je tako nesigurno zanimanje“ –„Nesigurno? Ja kad bih tražila sigurno utočište za svoje dijete to bi bila Gluma“-. „Da ali od čega će živjeti“?-. „To je užasno važno pitanje ali mislim da je mnogo važnije od toga, kako će živjeti. Hoće li biti sretna.“

Gluma je moćna učiteljica života. Gluma pomjera granice onoga što znamo  o sebi. Gluma nam otvara mogućnost da učimo o svijetu  u mikrokosmosu scenskog prostora. U rukama glumca stolica može postati šešir. Gluma nas uči esencijalnom životnom djelanju....Gluma je dobra samo ako nije gluma. Ako je istina.  A gdje u ovom fejkiranom retuširanom svijetu još postoji istina?

 

 

 

Kada sam prije godinu dana sasvim slučajno našla  na internetu Helen O’Grady Akademiju i tekst  njenog nacionalnog direktora koji počinje s rečenicom „Svako dijete ima potencijal genija- taj specijani segment koji čini osobu unikatnom,“bila sam istinski potresena spoznajom koliko to često kao majka i sama zaboravim. Naime, kao i svaki roditelj želim da moje dijete nauči francuski i engleski jezik, da se bavi sportom, da savlada vještine koje će mu u životu, danas, sutra, valjati na nekom od životnih tržišta na kojem se nađe, a zapravo zaboravljam da je istinski potencijal u razvoju tih malih osobnosti, u tim skicama koje će sutra biti portret karaktera. Jedinstvenog u milijardama drugih portreta.

Odluka da otvorim Helen O ' Grady Akademiju u Sarajevu, međutim, nije bila  samo moja. Moja je bila ideja ali istinski motor te ideje je postala Šejla, moja drugarica, partnerica i kolegica koju sam, upoznala baš nakon jedne dječije predstave (Upoznala nas je zajednička prijateljica predivna glumica Maja) . Šejla je nakon više od decenije života u Americi odlučila da rizikuje i vrati se u Sarajevo, u BIH. Kažem da rizikuje jer je u Americi ostavila briljantnu karijeru menadžerice prestižne kompanije Sisley's  i vratila se puna optimizma i nade svojoj kući. Njena pragmatičnost, snalažljivost, odlučnost i isti taj optimizam najčvršći su temelji priče u koju smo se spontano upustile.

Nakon  boravka u UK i intenzivnog treninga Helen O' Grady Akademije sigurna sam da smo donijele pravu ali i vrlo važnu odluku za BIH. Naime, ova škola postoji trideset godina i radi po  istom curriculumu s 50.000 polaznika svake sedmice u 1700 studija u cijelom svijetu. Postoje generacije i generacije koje su odrasle u ovoj školi. Neki od polaznika nikada nisu postali glumci niti je teatar bio njihova sudbina ali su kroz Helen O 'Grady školu stekli nužno samopouzdanje, socijalne i komunikacijske vještine, povjerenje u osobni potencijal i što je najvažnije od svega, prihvatili  i zavoljeli sebe kao jedinstvenu i suverenu individuu.. Drugi su opet postali glumci, reditelji, scenaristi, kamermani ... No cilj Helen O' Grady programa nikada nije bio  stvarati zvijezde u industrijskom smislu te riječi, već  učiniti da dijete povjeruje da je ono noseća, glavna uloga vlastitog života, njegov scenarost i reditelj. No, iako im to nije primarni cilj, djeca i mladi i ljudi Helen O' Grady škole na kompetitivnim audicijama u Londonu često dobivaju glavne uloge a sama škola je neprikosnoveni lider u oblasti dramske edukacije uprkos činjenici da je u Engleskoj predmet Drama neizostavan dio nacionalnog curriculuma u školama. Tačnije važniji je predmet od matematike.

Prošle zime sleđenim, maglovitim bosanskim putevima putovala sam u naselja, gradove i sela koja su najviše pogođena  polavama. U Dnevnim centrima  upoznala sam djecu koja su spontano i neposredno prihvatala zadatke Glumačko terapeutske radionice. Djeca u Šekovićima, Begovom Hanu, Nemili jednako su kreativna i posebna kao djeca koju sam vidjela u Engleskoj u vrlo otmenim školama. Imaju onaj isti kosmos u očima. Istu zaigranost, radost igre, spontanost i oduševljenje. Naš san je da jednog dana imamo s Helen O' Grady Akademiju u cijeloj BIH, da obučimo i angažujemo  nove učitelje i tako otvorimo  nova radna mjesta. Od oktobra počinjemo u Sarajevu. Ono što u ovom trenutku sasvim sigurno mogu obećati je da da ćemo dati sve od sebe i više od toga našim malim polaznicima. Jer  će nas počastiti prilikom da budemo njihove učiteljice.

 

Elma Hodžić & Historijski muzej : Rad prisiljava druge ljude da te cijene i poštuju

 

Ući u muzej bilo gdje u svijetu znači ući u prostor pohranjenog kolektivnog sjećanja. To je ono što jedan narod čini narodom, zbirka njegove istorije, putokaz prema budućnosti i lupa pod kojom prošlost sama govori. Savremena muzeologija od prostora muzeja čini prave edukativne (i zabavne) centre koji postaju simbolima gradova kao na primjer : Met u New Yorku, Luvr u Parizu, Del Prado u Madridu... I osim njih mali milion drugih jednako zanimljivih. Otužno je  više i govoriti o odnosu prema kulturi i muzejima u Bosni i Hercegovini.  Svi smo već pomalo umorni od te nesvrsishodne priče i statusa na društvenim mrežama. Ovaj put pišem o ljudima koji rade. Bez puno šuplje priče. Historijski muzej na čelu s direktoricom Elmom Hašimbegović i njenim timom svijetli je primjer otpora prema sveopštoj letargiji i nemaru društva prema instituciji koja pohranjuje više od 400.000 muzejskih predmeta, dokumenata, fotografija, umjetničkih djela od različite vrijednosti za historiju Bosne i Hercegovine, od kojih su veliki broj rariteti.
 

 

Elma Hodžić je mlada historičarka umjetnosti, magistica historije umjetnosti i komparativne književnosti. Briljantna studentica koja je učestovala u nekoliko važnih umjetničkih postavki u BIH. Upravo se vratila iz Pariza koji je na nju ostavio poseban utisak.

 

 

Nedavno si se vratila iz Pariza. Možeš li nam reći nešto o svojim iskustvima s ovim eklektičnim gradom umjetnosti?

Ah, Pariz... Balzak ga naziva savršenim čudovištem: Tavani kao neka vrsta znanja, prvi spratovi kao srećni stomaci, a radnje – prava stopala odakle polaze sva trčkarala, svi prezaposleni. Čudovište koje vodi vječito marljiv život. Kad u sitne sate pomisliš da sve staje, neosjetno njegovi zglobovi počinju da pucketaju, pokret se prenosi, ulica progovara... i opet novi dan. A ja u Parizu...Mnogo sam učila u gradu svjetlosti i prave poezije, u kojem zasijaju i sve neobične i goleme protivrječnosti.

Vratimo se kući. U Bosnu. Ne želim da govorimo o stanju na umjetničkoj sceni u BIH, ta depresivna priča već je svima poznata. Hajde da govorimo o svijetlim primjerima. O Historijskom muzeju gdje volontiraš već godinu dana. Reci nam o projektima koje je muzej pokrenuo posljednjih godina?

Historijski muzej BiH je ove godine ponudio i mnogo više od svojih mogućnosti. Organizirane su brojne izložbe, diskusije i seminari čime se nastojalo ukazati kako je muzej mjesto dijaloga. Posebno su važne izložbe A onda, odjeknuo je onaj hitac u Sarajevu...: Prvi svjetski rat i BiH i Od prve lopte do Brazila 1903-2014 koje su pratile dva važna događaja u BiH ove godine: Obilježavanje početka Prvog svjetskog rata i nogometno prvenstvo u Brazilu. Pomoću radionica za djecu i omladinu smo pokušavali jačati edukativnu ulogu muzeja i predstaviti i tu zabavnu, kreativnu stranu muzejskog prostora. Otvoren je taktilni prostor, prilagođen potrebama slijepih i slabovidnih lica. Također, uređuju se muzejske kolekcije. Ove godine je dosta pažnje posvećeno modernizaciji Zbirke umjetničkih djela, renoviranjem i poboljšavanjem prostorija zbirke. Naravno, ni umjetnička djela nisu zapostavljena, pa je tako pola kolekcije portreta Narodnih heroja iz ove zbirke restaurirano i u preuređeni prostor će biti vraćeni i “osvježeni“ portreti. Uglavnom, radi se na više frontova i radi se punom parom!

Neki od sadržaja u Historijskom muzeju BiH pokušavaju pratiti  svjetske muzeoloških incijative, npr. taktilni prostor za slabovidna i slijepa lica koju su već posjetila djeca s ovom vrstom invaliditeta.
 

Često nemamo viziju u kakvim teškim uslovima Historijski muzej BiH opstaje i kako je teško razmišljati o naprednim inicijativama ukoliko neki opšti uvjeti rada nisu ispoštovani. Unatoč situaciji, u Muzeju se radi i na kreiranju vizualnog identiteta muzeja, proširivanju ponude posjetiteljima i na nivou izložbi, ali i na nivou edukativnih aktivnosti. Taktilno područje je povećalo broj muzejske publike, otvarajući Historijski muzej prema publici koja do sada nije imala priliku uživati u posjetama muzeju. Međutim, ova postavka nije namijenjena isključivo slijepim i slabovidnim licima jer je njen potencijal ogroman u edukaciji djece i mladih. Sada se više radi na izgledu muzejskih postavke i na uključivanju raznih aspekata tjelesnog iskustva u percipiranje izložbe. Izložbe prestaju biti monotone i po formi, ali i po sadržaju. Mladi ljudi sve više koriste prostor Historijskog muzeja za predstavljanje svojih radova.

Koje su to stalne muzejske postavke?

Stalne muzejske postavke su Opkoljeno Sarajevo, izložba Paralele i izložba fotografija 15 godina Jima Marshalla. Suvenirnica Historijskog muzeja BiH je također otvorena svakim danom, pa ukoliko tražite zanimljive poklone, predlažem da posjetite Historijski muzej BiH... pronaći ćete nešto, sigurna sam.

 

Kako muzej opstaje? Instalacije su stare, u muzeju je hladno, no ipak, vi radite punom parom.

Muzej najviše opstaje entuzijazmom uposlenika. Mislim da se u našem društvu moć rada ne razumijeva u potpunosti. Rad ustvari prisiljava druge ljude da te cijene i poštuju (Ivo Andrić pored rada pominje i hrabrost, ali nam je rad mnogo sigurnije sredstvo od hrabrosti: hrabrost naprosto nije svakom od prirode dana, a i prilike su za hrabrost rijeđe). Zahvaljujući radu se proširio lijep glas o Historijskom muzeju BiH, šire se simpatije... a tako ćemo učiniti da i društvo podigne glas protiv zatvaranja muzeja. Muzeji će opstati samo ukoliko se u društvu javi potreba za njima, ukoliko stalno budemo govorili o njihovoj važnosti i još bolje, ukoliko djelima pokažemo šta sve muzej može. Naravno, za uspješan rad, potreban je i dobar vođa, a Historiski muzej BiH na čelu ima nekog ko ne kaže: idi, već :Idemo.

Mlada si osoba, magistrica Historije umjetnosti i Komparativne književnosti. Očekivano bi bilo vidjeti te na nekom prestižnom svjetskom Univerzitetu na doktoratu, no ti si izabrala da sa sjajnim kolegama podižeš muzej na noge i to volonterski. 
Doktorat je u mojim planovima, svakako. Međutim, još tokom studija sam shvatila da mi treba praktičnog rada i intenzivnijeg kontakta sa strukom. Samoinicijativno sam došla u Historijski muzej i ponudila da volontiram. Vremenom smo Historijski muzej i ja stupili u simbiozu u kojoj sam počela uviđati šta moj poziv zapravo znači učeći od starijih kolega, a naravno, trudila sam se da budem i muzeju od koristi. Ovo je samo jedna stepenica u mom profesionalnom usavršavanju.

Tvoj magistraski rad iz oblasti Muzeologije bavi se temom kolektivnog sjećanja kroz umjetničke postavke?

To je jedna od tema o kojoj se u kontekstu likovnih umjetnosti i muzeologije nije mnogo govorilo kod nas, a opet su brojni svjetski autori zaokupljeni upravo ovim problemom. Moje istraživanje je zasnovano na lokalnom kontekstu i počinje pretpostavkom da je kroz umjetnost i muzejsku praksu moguće kreirati kolektivno pamćenje, da je kultura nešto šo se (re)kreira i da sam proces kreiranja sjećanja na prošlost nije nimalo naivan. Također, proučavala sam mehanizme kojima individualno iskustvo posredstvom muzealizacije postaje kolektivno i uloge muzejske djelatnosti u prozivodnji kolektivnog pamćenja. Odbranom magistarskog rada nisam prekinula istraživanje ove teme, naprotiv, svjesna sam koliko još moram raditi.

Sa  kolegicom Aminom Hamzić postavila si izložbu "Predmeta ubijene djece opkoljenog Sarajeva". To je bila naša prva saradnja.  Osim teksta koji ste napisale, bile ste i podrška roditeljima koji su donirali predmete. Napravile ste potom koncept "Bijele Sobe", memorijalnog prostora koja bi čuvao sjećanje na ubijene mališane.

Za projekat Bijela Soba još uvijek tražimo prostor i finansijsku podršku. Naš primarni cilj je bio stvaranje prostora koji bi odavao počast žrtvama, ali smo razmišljale i o načinima da u prostor uključimo i edukacije, radionice za djecu i druge sadržaje koji bi od Bijele Sobe napravile mjesto susreta, života i mira.

 Bila si kustosica jedne od izožbi u okviru Zvona. Kakva je savremena  BIH umjetnička  scena? Ko su po tebi najprovokativniji autori?

Provokativno pitanje... Inače, izbjegavam spominjati imena jer se kod nas često miješaju privatni i profesionalni stavovi, pa mi je lakše govoriti o djelima. BiH suvremena umjetnička scena je šarolika, stoga mi se čini da bi dobra likovna kritika nekako pročistila tako česte maglovite umjetničke teorije koje služe kao plašt za prikrivanje gluposti. Dobra kritika bi onemogućila vulgarizaciju izraza, zaustavila širenje legendi o novim kvalitetima i teorija o zaostalim sredinama i neshvaćenim veličinama.  Ima zaista i svijetlih primjera. Moram pohvaliti rad Mladena Miljanovića Vrt uživanja kojim je predstavljao BiH na Venecijanskom bijenalu. Vrt uživanja je jedinstven primjer tehničke kvalitete, uspješnog citiranja starog majstora i sklada između forme i sadržaja.

S druge strane poznaješ i stare majstore. Imaš poseban senzibilitet prema slikarstvu. Malo se zna o BiH slikarima kao što su Rizah Štetić, Behaudin Selmanović...

Pa ne bih se složila da se malo zna o slikarima, samo bismo se možda više trebali posvetiti proučavanju njihovih djela. Društvo jeste nezainteresirano, ali i za to ima lijeka. Vjerujem da bismo mi historičari umjetnosti trebali biti bolji posrednici u objašnjavanju i približavanju umjetnosti publici. Naravno, i sami umjetnici moraju biti svjesni da je naša sredina vizualno nepismena (kada govorimo o umjetnosti) i trebaju pronalaziti forme ili teme koje će biti razumljive većini. Dokle god se izložbe budu pravile za uske krugove, mislim da društvo neće vidjeti potrebu da njeguje nešto što ne razumije. 

Možeš li nam predstaviti neke od budućih projekata Hist. Muzeja

Sljedeća godina će u Historijskom muzeju BiH posvećena obilježavanju 70 godina od osnivanja Muzeja. Moraćete sami doći da provjerite. Čekamo vas!

  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sretna Nova godina!

Godina iza nas je bila teška. Poplavna, kokuzna, puna nemira, nesigurnosti, paljevina i tuge. Ja ću je ipak pamtiti kao godinu u kojoj sam mnogo naučila, kao godinu u kojoj sam se bacila u nove poslovne izazove kao u ledeno more prije nešto manje od trideset godina. Pamtiću je, prije svega, po ljudima s kojima sam imala priliku uraditi intervju za ovo parče virtuelog svijeta gdje smo se susretali na kafama. Ovo nije glamurozni editorijal kakav svaka od ovih žena (i muškaraca) zaslužuje ali je svakako prilika da vam kažem da bi moj život bio siromašniji da vas ne znam. Lana, Adise, Merima, Aida, Natalia, Belma, Ivana, Velda, Amina... vi ste moja inspiracija.

 

 

 

U jednom trenutku, u jednom danu ove godine, bila sam spremna spakovati kofere, kupiti kartu u jednom pravcu, krkače natovariti ovo dvoje djece i čitav život prati suđe u nekom drugom gradu koji razboljeva  harmonijom, sigurnošću života i guši klaustofobičnim redom. A onda sam radeći na performansu Samo jednom sam dijete upoznala Nevenku, Vanju i Adilu, tri majke hraniteljke i suočila se s ljudskošću kakvu nisam do tada poznavala. Ovaj proces kroz koji sam upoznala sveštenstvo umjetnosti o kojem govori Stanislavski djelila sam s Majom, Dženitom, Velijom, Aleksandrom i sada bih potpisala pro bono  sve buduće saradnje s ovim ljudima. Ljudi razmislite o hraniteljstvu! Možda je to svjetlo koje će vam obasjati život.

 

 

 

Koncem godine upoznala sam jednu Bilju s pretužnom životnom pričom i najveselijim očima na svijetu. Bilja je psiholog i skupa obilazimo djecu u Dječijim kutcima poplavljenih područja i učimo da ih slušamo. Svaki put kada se maglovitim putevima vraćam kući razmišljam o tome kako je Andrić bio u pravu kada je rekao da je umjetnost samo onda kada čovjek čovjeku priča o čovjeku.

 

 

 

Godina iza nas mi je poklonila saradnju s Amelom Čuharom , Juventa festivalom, Magazinom i časopisom The Prestige...

Moja starija kći je krenula u prvi razred i rasturila. Predavala sam  djeci kako Beču tako i  Begovom Hanu i uvjerila se da su dječiji svjetovi veličanstveni i sa Praterom i bez njega.

 

 

 

Protekla godina me je naučila da je suština u onome što daješ drugima i ako je to što daješ najbolje od tebe nema tog ljudskog stvora a ni polustvora koji  može baciti sjenku na tvoju  sreću.  

SVIMA KOJI STE PODJELILI SVOJE KAFICE I PAUZE, SVIH 11000 I PAR STOTINA S MOJIM BLOGOM ŽELIM MNOGO, MNOGO SREĆE U 2015.

Coffee Break nakon kratke stanke nastavlja s postovima već s prvim danima januara. Radujem se našim druženjima.

 

Čitajte uz

https://www.youtube.com/watch?v=E2VCwBzGdPM

 

 

Guess & Peagsos konjički klub. Tanja Đozo, šaptačica konjima.

Jahanje je sport koji sugeriše eleganciju, "royalty" držanje tijela s jedne strane a s druge, ako su nam inspiracija Amerika s kraja 19 stoljeća i western film, onda su nam prve asocijacije na ovu vještinu divljina i sloboda. Upravo takve dvije  priče bile su triger za dvije opozitne kombinacije koje smo pronašli u Guessu. Jedna je strogo elegntna ali opet sportska a druga naslonjena na ovosezonsku ponudu ovog brenda okupljenog oko ideje “On the road” koja predstavlja autentičnost i istinski "jeans" autoritet koji Guess ima.Tu je klasičan kaubojski button fly jeans, ali i prateći slim modeli. Inspiracija za denim pranja i tretmane dolazi iz autentičnih izvora brenda, predstavljajući seriju plavih "pranja" u kontrastu sa kožnim aplikacijama.  Modnu ponudu upotpunjuje neizostavna kaubojska karirana košulja, apsolutni hit sezone, bilo da je klasična crveno-crna šara u pitanju ili miks print. Nešto elegantniji modeli sadrže fine radove kao i neobične kragne.

 

                                                         

                                             TANJA

                                                               

Tanja je ekonomistica i vrhunska sportiskinja, trener karatea, plivanja, sportskog penjanja i jedini ženski član Gorske službe spašavanja. Njena ljubav prema konjima i jahanju započela je u "Zemlji prijateljstva i mira" uz trenera Muratović Emina. Danas je instruktor  sportskog i terapijskog jahanja u konjičkom klubu "Pegasos". Već dvije godine svaku nedelju provodimo u Pegasosu gdje moja starija kćerka trenira jahanje s ovim izvrsnim ljudima. Kao i sva djeca koju srećemo u Jahaonici obožava konje, oni imaju neku čudesno djelovanje na djecu, voli svoje trenerice a na časovima se uči disciplini, držanju tijela, koncentraciji, fokusiranosti...O konjima, konjičkom sportu i njegovim beneficijama razgovarali smo sa Tanjom Đozo.

 

 

 

 

Kako si počela da se baviš jahanjem?

 

 

Kada se sjećam svog djetinjstva, sjećam se i ljubavi prema konjima. Još kao djevojčica u opkoljenom Sarajevu sam maštala da imam farmu konja i da se navečer maskiram u junjakinju koja na svome konju čini dobra djela i spašava ljude. Kao Zorro. Odmah nakon rata sam hodala satima, kako bih sa Koševa, gdje sam tada stanovala, došla na Kobilju glavu jer je mama poznavala ljude koji su imali jednog konja. Sate i sate sam sjedila pored njega i samo ga gledala, zamišljajući kako jašem. A onda mi se taj san i ostvario, doduše nekoliko godina poslije, kada sam uz svog trenera Emina prvi put sjela u sportsko sedlo.    

 

Reci nam više o Pegasosu, koliko dugo postoji, koliko broji članova i koje su sve aktivosti ponuđene?

 

Priča "Pegasos" centa je započela udruživanjem snaga nekoliko prijatelja, osnivača i voditelja tri udruženja – „Jahači nade“ koje se bavi terapijskim jahanjem za djecu i odrasle sa poteškoćama u razvoju, Konjičkog kluba „Pegasos“ u kojem djeca i odrasli treniraju i takmiče se u jahačkom sportu i Sportskog planinarskog društva „No limit“ koje okuplja djecu i mlade kroz planinarenje i alpinizam, sportsko penjanje, speleologiju, mountain -bike i skijanje. Tako je nastao Konjičko rekreativni centar Pegasos, čiji je osnovni cilj omogućiti djeci i osobama sa poteškoćama u razvoju bavljenje sportom, kroz programe terapijskog jahanja. Kako taj program ima ogromne troškove, a namjenjen je mahom socijalno ugroženim porodicama, osmislili smo brojne sportske i edukativne programe kako bismo finansijski mogli podržati program terapijskog jahanja „Jahači nade“. Centar je osmišljen tako da svako može da pronađe nešto za sebe. Programe vode iskusni, licencirani instruktori, stručnjaci u svojim poljima djelovanja. Aktivnosti su podjeljene u nekoliko programa. Jahački program nudi različite opcije i za djecu i za odrasle, od pojedinačnih grupnih ili privatnih časova, škola jahanja, rekreativnog jahanja kroz prirodu do sportskog jahanja i takmičenja. Unlimited kamp je program koji egzistira od 2005. godine i organizuju se više puta godišnje za različite interesne i dobne skupine. Najatraktivniji su ljetni i zimski kampovi za djecu i mlade i Ladies kampovi za dame. Svaki kamp je spoj rekreacije, edukacije i sporta, a vode ga iskusni i odgovorni instruktori i lifetime sportisti. Rekreativni program je spoj planinarstva, sportskog penjanja i alpinizma i kampovanja u šatorima ljeti, a skijanja i skijoringa zimi. Skijoring je vjerovatno nešto za šta većina ljudi nije čula. To je spoj skijanja i jahanja u kojoj konj sa jahačem ili bez vuče skijaša preko uređenih terena, skakaonica ili kroz prirodu. Tu su još od aktivnosti u ostalim programima organizacije zabava i rođendana, team buldinga, edukativne posjete obdaništa i škola, trening konja, kaskaderske usluge, iznajmljivanje konja za snimanja i događaje.

 

Koje su beneficije jahanja kao sporta za djecu i odrasle? Kakvo je djelovanje konja na djecu?

 

Jahanje opušta, pomaže u borbi protiv stresa i pozitivno utiče na sveukupnu dobrobit organizma. Ako ste se ikada pitali kakav je osjećaj jahati na leđima konja, odgovor je - miran. Kao da sve vaše brige i problemi jednostavno nestaju. Osim velikog pozitivnog psihičkog učinka jahanja, tu je i fizička dobrobit. Jahanje jača mišiće cijelog tijela, povoljno utiče na kičmu, zglobove, koordinaciju, te opštu tjelesnu pokretljivost. Potiče rad srca, krvnog sistema i pluća, poboljšava probavu i potrošnju kalorija pa je odlično i u borbi protiv viška kilograma.

 

 

 

 

Šta je jahanje donijelo tebi?

 

Sreću, zdravlje, uspjeh i smisao života. Uz njih sam stekla neraskidiva prijateljstva i ljubav. Zahvaljujući njima (da ne spominjem roditelje i prijatelje, što se podrazumjeva) danas sam sretna i uspješna osoba sa vlastitim biznisom. Radim ono što volim i polako se približavam onim ratnim snovima jedne sarajevske djevojčice.

 

 

 

 

Čime se baviš osim jahanjem, studiraš?

 

Kada čovjek odabere da mu profesija bude ono što mu je prije bio hobi, onda nema vremena ni za šta drugo. Dok sam bila mlađa, jahanje je bio jedan od mojih mnogih hobija koji je, pri privođenju fakulteta kraju i otvaranju  mogućnosti za pokretanje biznisa, prerastao u moju profesiju pored koje danas imam vremena za pokoje putovanje, odlazak na planinu i skijanje.

 

 

 

Zašto se jahanje preporučuje kao terapeutski sport kod djece sa poteškoćama u razvoju?

 

Terapijsko jahanje je metoda rehabilitacije i rekreacije široko priznata u svijetu, s mnogobrojnim pozitivnim posljedicama po tijelo, psihu i socijalizaciju čovjeka. Ljudi često misle da je namjenjeno samo djeci i osobama sa poteškoćama u razvoju, što nije ispravno. Namjenjeno je svima. Terapijsko jahanje ima psihološki učinak na samopouzdanje, kvalitet života, sposobnost koncentracije i učenja, kao i socijalni učinak na poboljšanje kvaliteta i kvantiteta socijalnih kontakata. Uz to je i terapija u tretmanu različitih vrsta tjelesnih oštećenja pružajući jedinu moguću zamjenu hodanju osobama koje ne hodaju. Možda najveća svrha terapijskog jahanja za djecu i osobe s poteškoćama u razvoju je velika motivacija koju osjećaju za ovu aktivnost, naročito djeca koja zapravo nesvjesno primaju fizikalnu terapiju, a pri tome se odlično zabavljaju. Kod odabira programa, jako je bitno obratiti pažnju na stručnost instruktora i istreniranost konja. Naša Senada Pekarić Muratović je provela tri godine školujući se u Sjedinjenim Američkim Državama. Višegodišnja edukacija podrazumjevala je stažiranje u američkim centrima za terapijsko jahanje kao i prolazak specijalne obuke u treningu i proučavanju psihologije konja. Danas posjeduje prestižnu certifikaciju izdatu od strane PATH Intl. krovne internacionalne organizacije za terapijsko jahanje, licencu za trenera paraolimpijskog jahanja i trenutno je jedini certificirani instruktor na području BiH.

 

                                                             Hlače :    Guess

                                                             Košulja : Guess

                                                             Majica  :  Guess 

 

S koliko godina se počinje?

 

Što se sportskog aspekta tiče, donja granica je oko 7 godina u zavisnosti od psiho-fizičke spremnosti djeteta. Rekreativno djeca kod nas počinju dosta ranije i već sa dvije-tri godine počinju jahanje kroz naš program Jahaonice. Ovaj program je posebno dizajniran i prilagođen najmlađim. Jašu uz konstantnu superviziju trenera i sa asistentom koji je zadužen za kontrolu konja i sigurnost djeteta. Kroz razne igrice u i van sedla, uče osnovne pojmove, njegu konja, opremu, jahačke pozicije, figure i sve ostalo što ih priprema da sa navršenih 6 ili 7 godina postanu pravi sportski jahači. Već imamo generaciju jahačica koje su iz Jahaonice prešle u školu jahanja, a prije par dana postale i članice Kluba. Posebna su radost svima nama i jako ozbiljno pihvatamo ulogu očuvanja njihove ljubavi prema konjima te se trudimo da u njihove glavice usadimo samo pozitivna iskustva.

 

Da li je jahanje opasno s obzirom na mogućnost padova i ozljeda?

 

Jahanje nije ništa više opasno od vožnje auta ili bicikla, pa čak ni od hodanja ulicom. Naravno, kao i svaki sport sa sobom nosi određene rizike koje možete minimalizirati jahanjem u provjerenom klubu, sa obučenim i licenciranim trenerima i koristeći pravilno svu zaštitnu opremu. Pegasos postoji od 2005. godine, sedmično kroz našu kapiju prođe stotinu jahača, velikih i malih, i do danas još nijednom nismo imali neku ozbiljniju povredu. Padova naravno bude, obično na naprednijim sportskim treninzima, ali većina njih prođe samo uz pokoju modricu. Vjerujem da strahovi potiču od neznanja, u ovom slučaju nepoznavanja prirode i psihologije konja. Kada ih upoznate i o njima naučite više, shvatite da su to plemenite i nježne životinje koje su hiljadama godina bile partneri ljudima kroz život.

 

 

                                                   Hlače : Guess

                                                   Košulja : Guess

 

Koliko je jahanje u BiH uopšte popularno kao sport i da li ima tradiciju?

 

Jahački sport u Bosni i Hercegovini je posljednjih godina u ekspanziji. Samo u Sarajevu i okolini osnovano je pet novih konjičkih klubova u zadnje tri godine. Uz to, sve više rekreativaca želi probati jahanje, veliki broj njih ostaje u školama jahanja, a jedan dio se zauvijek veže za ova divna bića.Glavni prirodni potencijal naše države je, uz prelijepe planine, šume i rijeke, i naveliko poznati i priznati Bosanski brdski konj. Ergele i uzgajališta ovog konja snažno su aktivne i u Austriji, Njemačkoj i Sloveniji a njegova dobroćudnosti, stamina i zdravlje ga čine oplemenjivaćem za mnoge druge pasmine konja širom Evrope. Iako su danas konji stavljeni u funkciju luksuza i sporta, ne tako davno su bili sasvim normalan dio domaćinstava i koristili su ih jednako stari i mladi, žene i muškarci.

 

Koje su to zemlje koje imaju najrazvijenije jahačke klubove, ja sam malo čitala o Španskoj školi lipicanera u Beču?

 

Konjički sport je jedan od najstarijih sportova. Sportsko jahanje razvilo se u Engleskoj u 18. stoljeću, a od 1900. godine je i olimpijski sport. Jahanje je danas razvijeno širom svijeta i vrhunski jahači dolaze iz različitih zemalja, međutim ponajviše ih je iz Francuske, Njemačke, Holandije. Španska škola jahanja u Beču je posebno i magično iskustvo kojem sam lično svjedočila. Na ergeli se uzgajaju lipicaneri koji  uz prekrasnu klasičnu muziku izvode svoje elegantne nastupe u Carskim konjušnicama već više od 400 godina.

 

 

 

 

 

Da li je to skup i elitistički sport

 

U svijetu jeste. Kod nas je prilagođen BIH standardu i mi se trudimo da ga pružimo svima, neovisno o njihovoj finansijskoj moći. I mi smo tako započeli svoju priču – kao studenti smo radili u štali kako bismo zaradili časove jahanja. Tako i mi danas imamo programe namjenjene onima koji si novčano ne mogu priuštiti to zadovoljstvo – od martovske kampanje, studentske i „Happy Day“ ponude do jahača koji svoje časove zarađuju radom i pomoći u Centru.  

 

Reci nam malo o konjima. Kakve su to životinje? Kakve konje ima Pegasos?

 

Pegasos centar trenutno ima deset konja, od kojih su tri u privatnom vlastištvu djevojaka koje su odrasle u  Konjičkom klubu Pegasos. Naši konji su većinom autohtonih bosanskih pasmina. Imamo pet boričkih arapskih konja, jednog šarenog bosanko-brdskog konja, jednu mješanku bosanskog brdskog i boričkog arapskog konja, jednog lipicanera, koji nije bosanske pasmine ali jeste sa ovih područja, jednog anglo-arapa uzgojenog u Bijeljini i jednog mađarskog toplokrvog konja. Čini mi se da svi imamo omiljenog konja. Meni je to naša najplemenitija i najsenzitivnija kobila Al Tara sa kojom sam kroz višesatna jahanja u prirodi i takmičenjima na daljinskim trkama razvila posebnu vezu.

 

 

 

 

Kome bi preporučila da počne s ovim sportom?

 

Svima. Sam boravak u prirodi na čistom zraku je najljepši poklon koji možete dati samom sebi. Neka vam Pegasos bude jedna od mnogih opcija koje nam naša zemlja pruža. 

 

Kako bi opisala svoj modni stil?

 

Hmm, nisam sigurna da imam neki određeni modni stil. Ako bih birala jednu riječ da ga opišem to bi bilo - ležerno. Volim se osjećati ugodno, opušteno i lijepo.  

Da li je tvoja vitka linija i besprijekorno držanje leđa rezultat jahanja?

 

Hvala. Cijeli život se bavim različitim sportovima – planinarenjem, karateom, plivanjem, sportskim penjanjem i jahanjem tako da vjerujem da je sport zaslužan za moj izgled (za koji ne mislim da je tako savršen). Djevojčice i dječaci koji kod nas dolaze i treniraju godinama izrastaju u zdrave, sretne i zgodne djevojke i momke. Sigurna sam da jahanje ima veliki uticaj na to.

 

 

 

 

Više informacija o časovima jahanja u Pegasosu možete pronaći na

http://www.jahanje.ba/